Nanio me put ovih dana u jednu školu u jedno od somborskih sela. A u priči neminovno se nametnula i tema smanjenja broja đaka. Kaže ravnatelj, za desetak godina broj đaka u školi smanjio se za trećinu i sada je u školskim klupama tek 60 učenika. Ni jedan odjel nema više od 10 đaka, a neslavni rekord bit će oboren ove jeseni, jer će u školske klupe sjesti samo četiri prvašića. I sve to u selu koje je nekada bilo jedno od većih somborskih mjesta. Neću reći ime tog sela, jer se ovakva priča može čuti u svakom vojvođanskom selu. Imalo ono tek nekoliko stotina ili nekoliko tisuća stanovnika. A priča iz jednog drugog sela nije iz škole, ali isto tako dobro oslikava sliku gdje je danas vojvođansko selo. Kažu, došla u to selo četveročlana obitelj koja je kuću kupila zahvaljujući potpori Pokrajinskog zavoda za ravnopravnost spolova. Skućili se u nadi da za njih počinje neki novi, ljepši i bolji život, da bi shvatili kako život u selu nije idila ako se nema što raditi i od čega živjeti. Epilog – spakirao se otac i suprug i otišao posao potražiti negdje vani. Ovo je samo jedan djelić mozaika iz priče o tome gdje je danas vojvođansko selo. I ne samo vojvođansko, jer je slika praznih sela danas slika cijele Srbije.
(Iz)umiruća sela

Da će mnoga sela u Srbiji za nekoliko desetljeća biti samo zemljopisni pojam bez ljudi koji u njima žive, najbolje ilustrira podatak da je od 4.709 sela u Srbiji 1.200 u fazi nestajanja. Ovaj podatak objavio je Branislav Gulan, član Akademijskog odbora za selo SANU. U istraživanju koje nam je Branislav Gulan dostavio dalje se navodi da 1.340 naselja ima manje od 100 ljudi, da u 550 sela ima manje od 50 stanovnika. 
»U Srbiji čak 73 posto sela nema dom kulture i knjižnicu. Poštu nema 2.000 sela, a u 173 škole imaju jednog đaka, dok 230 sela nema osnovnu školu«, navodi Gulan. 
Ništa bolja slika nije ni kada je riječ o komunalnoj infrastrukturi, jer 500 sela nema asfaltnu cestu niti vezu sa svijetom. Ovo je samo dio porazne statitike sela u Srbiji koju dopunjuje i podatak da dvije trećine sela nema ambulantu, kao i podatak da u 200 sela nema stanovnika mlađih od 20 godina. Za pol stoljeća, odnosno tijekom druge polovice XX. vijeka, iz sela je u gradove otišlo oko osam milijuna stanovnika. 
»Zbog dosadašnjeg lošeg odnosa države prema agraru stočni fond je desetkovan, imamo manje od 900.000 goveda, oko 3,2 milijuna svinja. Godišnje se proizvodi tek 400.000 tona svih vrsta mesa i troši oko 35 kilograma po stanovniku. Koliko je to malo najbolje govore činjenice da se prije dva i pol desetljeća proizvodilo 650.000 tona i po stanovniku trošilo oko 65 kilograma. Sve ovo ukazuje na činjenicu da je tuga u srbijanskim selima koja ubrzano nestaju«, ocjenjuje Gulan.

Zadruge slamka spasa

»Posebice je kritično na jugu Srbije. A sela su počela nestajati s nestajanjem zadruga. Upravo zbog toga je i pokrenuta akcija ‘500 zadruga u 500 sela’, a cilj je da se kroz vraćanje zadrugarstva vrati život u napuštene dijelove Srbije. Selu treba zadruga, potom kavana, crkva, škola, igralište, dom zdravlja…«, kaže Gulan. 
On procjenjuje da je akcija obnove zadruga koju je pokrenuo ministar bez portfelja Milan Krkobabić dobar put k tome. 
»U vraćanje zadrugarstva u Srbiji za tri godine treba se uložiti 25 milijuna eura. Prošle godine 22 zadruge dobile su bespovratno 200 milijuna dinara. Ove godine bit će podijeljeno 825 milijuna koje će dobiti 70 zadruga. U planu je osnivanje i složenijih zadruga, ove godine bit će ih tri do pet, nešto poput nekadašnjih kombinata. Od 2011. godine zalažem se, kao član Akademskog odbora za selo SANU, za obnovu zadruga, ali je problem prepoznat tek prošle godine. Inače, prva zadruga u današnjoj Srbiji osnovana je 1846. godine u Bačkom Petrovcu, pa zatim 1894. godine u selu Vranovu. Povratak zadrugarstvu znači i povratak povjerenja kod seljaka (imamo 628.000 gospodarstava). Poslije dva desetljeća čekanja, 2015. godine zadrugarstvo je dobilo i novi Zakon koji ni danas nije po mjerilima zadrugara, pa su potrebne hitne izmjene i dopune kako bi se on uskladio sa svjetskim zadrugarstvom. Potrebno je vratiti i 200.000 hektara zadružne zemlje i više tisuća objekata. Zadrugari ni danas nemaju štedno-kreditne zadruge koje bi mnogo značile u poslovanju zadruga, na čemu počiva svjetsko zadrugarstvo«, kaže Gulan koji je i jedan od autora »Vodiča kroz zadrugarstvo Srbije«. 
Poseban naglasak u zadrugama treba biti povećanje proizvodnje, formiranje zadružnih i obiteljskih prehrambenih poduzeća kako bi poljoprivrednici prodavali na domaćem i stranim tržištima finalne proizvode s oznakom geografskom podrijetla, a ne samo sirovine.

Reindustrijalizacija spasava vojvođansko selo

Naš naredni sugovornik, agrarni novinar Radio Novog Sada Đorđe Simović u razgovoru za Hrvatsku riječ slaže se da nema dijela Vojvodine u kojem nema sela s praznim kućama i sela iz kojih ljudi odlaze, ali u odnosu na našeg prethodnog sugovornika  ima nešto drugačije viđenje obnove vojvođanskih sela, jer smatra da je osim zadruga selu potrebno i više od toga. 
»Možemo samo reći da je u ovisnosti od regija Vojvodine situacija manje ili više loša. Najgore je u dijelu Vojvodine prema Rumunjskoj, a nešto bolja slika je u prigradskim mjestima većih vojvođanskih gradova, prije svega Novog Sada. Nije to zbog dobre perspektive života na selu već naprosto ljudima je jeftinije živjeti u tim selima nego u obližnjim gradovima u kojima rade. Međutim, mladi svoju budućnost ne vezuju za selo, jer nema tvornica, nema infrastrukture, a s druge strane izgubio se i taj status srednjih poljoprivrednih proizvođača. Sada su u selima tajkuni s 500-600 hektara zemlje i seoska sirotinja«, kaže Simović. 
Po njemu dobar model oživljavanja sela bio bi rumunjski model. 
»Jesu u Rumunjskoj stranci pokupovali zemljište, ali su s druge strane napravili i uslugu tim selima, jer su u njima izgradili proizvodne pogone u kojima su se zaposlili ljudi iz tih sela. Radili su za 200-300 eura, a hranu za svoje obitelji osiguravali obrađujući svoje okućnice. Podsjetit ću da smo takav model i mi imali. Primjerice, 80-ih godina novosadski Novkabel imao je svoj pogon u Kisaču, mjestu u blizini Novog Sada«, kaže Simović. 
Po njegovom sudu sela mogu opstati samo ako ljudi koji ostaju na selu imaju načina gdje zaraditi novac. 
»Na to se onda nadovezuje ulaganje u infrastrukturu, škole, domove zdravlja. Bojim se ipak da sada nema neke cjelovite vizije. Već se radi po principu ‘sada ćemo do tog i tog sela izgraditi cestu’, ali za koga vi to radite ako u tim selima neće biti ljudi? Kada bi se sada napravila nekakva državna strategija o tome kako sačuvati selo, mislim da će proći desetljeća prije nego li što budemo mogli reći selo je sačuvano. Prvi korak mogao bi biti to da država onim poduzetnicima koji otvaraju pogone u selima dâ određene benefite«, kaže Simović.  
Kao i Gulan, i Simović smatra da bi, uz reindustrijalizaciju i oživljavanje zadruga mogao biti dobar put da se stanovnici zadrže na selima. 
»Jedini način da seosko obiteljsko gospodarstvo koje ima malo zemlje i preživi je da se organiziraju u zadruge. I danas žive ona sela koja imaju dobre zadruge s puno kooperanata. Jedna od ključnih stvari u njihovoj održivosti je da one ne budu samo primarni proizvođači, već i da načine korak dalje i krenu u preradu. To su i uspjele neke zadruge i to daje rezultate, ali takvi primjeri su rijetki. Tako da mislim da je reindustrijalizacija jedini način da se, da tako kažem, seoska sirotinja uposli«, kaže Simović. 
Zlata Vasiljević