Isus se u svom govoru često koristio slikama iz svakodnevnog života svojih suvremenika kako bi jasnije predočio odnose između Boga i čovjeka, sebe i svojih učenika i nasljedovatelja. Tako se prošle nedjelje poslužio slikom pastira i stada, a ove koristi sliku vinogradara, trsa i loze. Odmah na početku sam tumači tko je tko u ovoj slici: Otac je vinogradar, on je trs a mi smo loze. Tako nam postaje jasno da je on onaj koji je Život, a Otac je onaj koji uređuje vinograd i koji od nas očekuje plod, te da će svatko tko ne donosi ploda biti odbačen u oganj.
Ostati povezan s Kristom
Otac, vinogradar, reže loze koje ne donose plod – sasvim logična i jasna slika i nama danas. Loza bez ploda je ona koja je rasla na trsu, ali je izgubila s njim dodir. Dakle, Isus ne misli tu na one daleke, koji nikada nisu živjeli s njim u zajedništvu i samo su se na papiru i formalno zvali kršćani. On misli na nas koji smo mu bliski, koji se smatramo vjernicima. Tako nas poziva na oprez da ne ostanemo odijeljeni od njega, te budemo odstranjeni i odbačeni. Hoće li se tako nešto dogoditi to ovisi samo od nas samih. Imamo privilegij da smo odgajani u kršćanskom duhu, da smo upoznali Krista i sve načine čuvanja i održavanja kontakta s njim, te da nam Crkva stalno nudi različite načine na koje ga možemo susresti. No, koristimo li taj svoj privilegij ili ga tek olako shvaćamo?
Isus nas upozorava da ostanemo u njemu. Odvajanje od njega vodi u život koji ne donosi plod, u ispraznost zbog koje ćemo na kraju vremena biti odbačeni u oganj. Čini se nekada da je život vezan uz Krista zahtjevan, da je ići drugim putem lakše i jednostavnije. I jeste puno puta tako, ali snagu za takav život primamo od samog Krista ako se za njega vezujemo i u njemu ostajemo.
Udaljiti se od Krista ne znači samo prestati prakticirati vjerske obrede. To se može dogoditi i onda kada je naša duhovnost usmjerena samo na nas same, kada su naše molitve i pobožnosti opterećene našim željama. To je onda besplodna duhovnost u kojoj ne dopuštamo Bogu da nam progovori, nego samo mi govorimo, tj. tražimo i zahtijevamo. Ne slušamo što nam Bog ima reći, ne slušamo njegove poticaje i živimo duhovnost koja je besplodna, ne donosi nikakav rod, jer smo usmjereni samo na osobnu korist.
Duhovnost koja se napaja na Kristu kao trsu i donosi rod vidljiva je u svijetu, ali ne po tome što oni koji je žive nemaju briga i problema, jer im Krist sve rješava, nego što svojim životom donose Krista svijetu. Oni ne gledaju samo svoje dobro, nego dobro drugih, oni svojim primjerom pokazuju što znači živjeti evanđelje, što znači biti u Kristu. Za to je potrebno neprestano obnavljati odnos s Učiteljem i ne dopustiti da nas nikakve životne prilike od njega odijele, jer on je Život.
Donositi plodove
Pitamo se kako ćemo se svrstati među one koji donose ploda, kako nas vinogradar ne bi odstranio. Što točno trebamo činiti? Odgovor nam daje sv. Ivan u svojoj poslanici: »ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom« (1Iv 3,18), jer ljubav je u osnovi svih zapovijedi. I Ivan dodaje: »I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu.« (1Iv 3, 23-24). Dakle, sve što govorimo i kako se predstavljamo mora biti djelima potkrijepljeno. Nije dovoljno hvaliti se vjerom, pred ljudima prikazivati se vjernikom, nego uistinu vjerovati, čak i kad je teško, ne gubiti vjeru i onda kad nam se čini da je oko nas mrak i da nas Božje uho ne čuje. Treba imati na umu da vjerovati ne znači očekivati od Boga da će ispunjavati naše želje, nego imati povjerenja u njega da nas štiti i vodi pravim putem, iako nam se to čini teško i nesavladivo. Vjerovati znači prihvaćati njegov nauk i po tome živjeti bez prilagođavanja zapovijedi suvremenim trendovima, živjeti po njima i kad nas okolina osuđuje uz čvrsto uvjerenje da radimo ispravno jer se držimo onoga što nas Krist uči. Vjerovati znači prihvatiti sve opasnosti i nevolje što ih naše pristajanje uz Krista može proizvesti, ali prihvatiti to s jednakom radošću kao što prihvaćamo blagoslove.
I, naravno, plodove donosimo ako je naša ljubav prema bližnjemu iskrena, vidljiva i onda kada se od nas očekuju djela, a riječi prestaju biti dovoljne, kada u svakom čovjeku gledamo Krista, ne praveći razliku ni po kakvim ljudskim osnovama, koje su tako isprazne i Bogu nebitne.
