Dugo očekivani Praznik rada slave svi oni koji za taj dan ne rade. Zvuči smiješno, ali je istinito. 
Međunarodni Dan rada obilježava se 1. svibnja, i to u spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu još davne 1886. godine. 
Niske nadnice i višesatni dnevni rad od 12 sati, pa čak i više, bio je povod za štrajk kojim su ljudi željeli skrenuti pažnju na svoja prava. Tada je prosvjedovalo oko 40.000 radnika, zahtijevajući 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je prosvjednike rastjerivala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. U spomen ovog čina 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Sljedeće godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. 
Niske nadnice i produženo radno vrijeme prate nas i danas. Ima i onih kojima jest bolje, ali nažalost puno je i onih koji bi ponovno mogli u prosvjede s istim ciljem. Mnogi bi sve dali da imaju posao i da mogu raditi, dok oni koji imaju posao rade po cijele dane, a ne žive u bogatstvu. Od spomenute tri osmice, imamo tri nule. Neki rade manje, dok neki više od 8 sati. Osam sati odmora? Mislim da je takvih radnika jako malo. I 8 sati kulturnog obrazovanja? Uh... tek tu smo slabi. Najviše »kulturnog obrazovanja« ljudi traže po internetu, za računalom ili sve više za mobitelom, a o toj »kulturi i obrazovanju« bi se dalo raspravljati. 
I tako dok smo kroz povijest tražili prava na rad, ali i život, negdje smo se izgubili u ciljevima, željama i stvarnosti, te novije generacije 1. svibanj (mislim na one koji ne moraju raditi) vide kao povod za roštilj. Što, priznat ćete, i nije loše. Bar se toga dana susretnemo s prijateljima, potpali se vatrica, nešto se peče, krčka, kuha, okreće – izbor je nebitan. Bitno je druženje. Čak neki taj dan »prežive« bez mobitela, jer u prirodi (šumi, na salašima) obično nema dometa. Odlično! Ali... Već sutradan mnogi se vraćaju svojim starim obvezama, posao ne smije čekati. Dok pišem ove redove, razmišljam i bojim se da mi nikada nećemo doživjeti već spomenute tri osmice. Vjerujem da bi oni na burzama rada itekako voljeli ostvariti bar onu prvu osmicu rada, a za dalje bi se morali snalaziti, kao i svi. 
Iako se valja podsjetiti na povijest, živimo u sadašnjosti, pa što onda reći, nego sretan vam Praznik rada! Kad krenete na prvosvibanjski uranak, nemojte zaboraviti osmijeh. Ipak, život je lijep!
Ž. V.