Danas najstarija sonćanska šnajderka, Marija Ilinčić, svima znana kao Marica Dončeva, rođena je 1936. godine, a fotografija pred čitateljima nastala je točno dva desetljeća kasnije. Baka Marica ju čuva u kutiji punoj foto sjećanja, a kako puno vremena provodi sama u kući, često i prebire po ovim, za nju vrlo dragocjenim uspomenama. »U kući živim s kćerkom Ljubicom i unukom Ivanom. Eto, sudbina je tako namjestila da se njih dvije prezivaju Domić, što je bilo i moje djevojačko prezime. Ljubica je umirovljenica, cijeli svoj radni vijek bila je uposlenica u PTT-u. Ivana je liječnica, specijalist pedijatar, uposlena je u apatinskom Domu zdravlja. Sudbina je namjestila i to da nas tri iz tri generacije živimo skupa u staroj obiteljskoj kući. Suprug mi je umro vrlo mlad, pa su mi njih dvije jedini životni oslonac. I tko kaže da više generacija ne može pod jednim krovom?«, pita se baka Marica, vrteći fotografiju među prstima. Iz njezina pripovijedanja doznajemo i ponešto o velikom ratu, posve malo o početku, više o dolasku Rusa i partizana. Doznajemo i da joj je odmalena velika želja bila da postane šnajderka. »Još u ranim djetinjim danima voljela sam igre u kojima sam bila šnajderka. Sama sam pravila i šivaći stroj. Uzela bih jednu kočanju, preko nje bih stavila daščicu i to bi mi bio nožni pogon. Pravila sam i lutke od kojekakvih priručnih materijala, pa bih kobojagi krojila i šivala odjeću za svoju djecu. Nismo mi imale prave lutke, imale su ih samo jako, jako rijetke djevojčice. Tako sam se godinama igrala i sanjala kako ću, kad porastem, odista postati šnajderka«, s nostalgijom se prisjeća baka Marica. Međutim, bilo je tu nepremostivih prepreka. Dolaskom oslobođenja ljudska svijest se baš i nije odmah promijenila. »U vrijeme kad sam trebala započeti učiti zanat, šnajderke u selu bile su poglavito Mađarice. I to dobre šnajderke. Ruža Njarova, Ilonka, žena od berbera, Anuška, primale su djevojke na izučavanje zanata, ali nas nisu, primale su Mađarice. Jedini izuzetak bila je Marta Bodišova. Pomirila sam se sa sudbinom i već sam mislila da mi je predodređen isključivo rad na paoršagu«, priča baka Marica. No, život se ipak pobrinuo da joj se ispuni velika želja i da postane krojačica. Jednoga dana, sama sebi nije mogla vjerovati, dobošar je kroz selo objavljivao vijest da će se organizirati tečaj za krojačice i da se zainteresirane djevojke mogu prijaviti u općini. »Prvo sam mislila da nisam dobro razumjela, pa sam za njim otišla do narednog mjesta gdje je objavljivao obavijesti. Čim sam se vratila kući, ispričala sam sve ocu i pitala ga mogu li se prijaviti. Moram reći da se u to vrijeme žene nisu ništa pitale, tako da su sve bitnije odluke donosili očevi, braća i muževi. Otac je znao koliko to želim, a bio je vrlo razuman čovjek i dopustio mi izučavanje voljenog i željenog zanimanja. Upisala sam se na tečaj i tako je za mene počelo novo poglavlje u životu«, prisjeća se baka Marica. Tih poslijeratnih godina nove vlasti su, u okviru sveobuhvatne akcije opismenjavanja i osposobljavanja za mnoga zanimanja, po selima organizirali večernje škole, ali i tečajeve zanatskih usmjerenja. Tako je te, 1946. godine, u Sonti organiziran tečaj krojenja i šivenja. »Tečaj je vodila Anica Kratofil iz Vinkovaca. Bilo nas je pedesetak prijavljenih, no, nismo sve bile uporne i uspješne. Među nama je bilo i onih koje nisu ni znale zbog čega su tu, bilo je onih koje nisu baš bile ni uporne, a bilo je i onih koje su se upisale iz ljubopitljivosti, pa ih je brzo i prošla volja. Te su odustale već tijekom prvih mjesec dana. U šest mjeseci, koliko je tečaj trajao, učile smo po fazama. Prvo smo radili teorijski dio, na kojega baš i nismo potrošile puno vremena, više smo učile kroz praksu. Morale smo naučiti osnove rada za šivaćim strojem, uzimanje mjere modelu, krojenje prema mjerama, šivenje i glačanje. Tečaj je trajao nešto više od pola godine i završio je polaganjem teorijskog i praktičnog ispita. Završilo ga je nas četrdeset. No, nisu sve te djevojke i žene radile ono za što su osposobljene. Vremenom su pronalazile lakše i bolje plaćene poslove, ili možda ovaj nisu ni radile s ljubavlju. Ja sam taj posao obožavala i radila sam ga s voljom. Po danu sam radila s ocem na paoršagu, a do uveče kasno i od ranoga jutra, pa dok nije trebalo poći u polje, šila sam za svoje brojne mušterije«, završava priču baka Marica. 
Ivan Andrašić