Mladi sportaš Đuro Borbelj danas je žitelj Novog Sada. Rođen je 1995. godine u Somboru, dio djetinjstva proveo je u Apatinu, a već s 5 godina ostao je bez oca. Igrom života, zbog trajnog neslaganja s očuhom, jedno razdoblje proveo je u udomiteljskoj obitelji Đanić u Sonti. Završio  je  srednju tehničku školu u Somboru. Život ga je usmjerio na atletsku stazu, a postignuća su mu bila najbolja preporuka i za uposlenje u Vojsci Srbije i preseljenje u Novi Sad. Za razliku od velikog dijela svojih vršnjaka, uvijek za svaki svoj potez nalazi motive, kao da ima neki tajni recept. 
»Mislim da čovjek ne bi trebao već odmalena imati sve u životu. Moraš biti skroman i zadovoljan neophodnim. Ukoliko imaš sve, opustiš se i neosjetno gubiš životne motive. Poučen situacijama u djetinjstvu, naučio sam se boriti ukoliko želim imati nešto normalno, nešto što ima većina ostale djece. Morao sam učiti od drugih, jer sam oca izgubio s pet godina. Majka se kasnije udala za drugog čovjeka, s kojim nisam imao kvalitetnu komunikaciju, tako da sam poglavito učio od drugih ljudi i na svojim greškama. Mislim da mi se tu izoštrio osjećaj što je dobro, a što nije«, kaže Borbelj. 
Sportu se okrenuo vrlo rano. Bio je svestran i uspješan u svemu. Jednostavno, imao je neki pobjednički mentalitet. Kad ga je teška ozljeda u tinejdžerskim godinama odvojila od nogometa, nakon izlječenja okrenuo se trčanju. I tu je za relativno kratko vrijeme dohvatio visoke pozicije. Kruna dosadašnjega rada bila je pobjeda u seniorskoj konkurenciji na državnom prvenstvu u planinskom trčanju, nedavno održanom u Boru. Borbelj je slavio u utrci na 8 kilometara i tako se izborio za mjesto u seniorskoj reprezentaciji Srbije na 10. Prvenstvu Balkana u planinskom trčanju, 4. svibnja u Vrnjačkoj Banji. »Sport, općenito, privlačio me je odmalena. Po sanaciji teške ozljede s nogometnog terena, u 16. godini počeo sam s trčanjem. Na srednjoškolskom krosu bio sam pobjednik tri puta uzastopno i to me je privuklo ozbiljnijem treniranju. Sve više sam otkrivao sebe, spoznavao koje su moje mogućnosti i to je već bilo moje definitivno profiliranje. Bio sam radan i uporan, a vjerojatno sam imao i neke prirodne predispozicije. I danas, suprotno od mnogih, mislim da je u svakom uspjehu 70 postotaka prirodne darovitosti i 30 postotaka rada. Stalno sam se nastojao usavršavati i postizati što bolje rezultate. Nastojao sam se i natjecati s boljima od sebe, ali sam bio uporan, radan i samo sam želio jednoga dana trčati rame uz rame s njima. Radio sam na sebi, obrazovao se, mijenjao trenere, od svakog sam naučio ponešto novo i time obogaćivao vlastito znanje i iskustvo. To me je dovelo na pozicije na kojima sam danas. Sve češće sam pobjeđivao, pa sam tako posljednjim uspjesima izborio i mjesto u reprezentaciji Srbije«, priča Borbelj. 
Mnogi se pitaju  kakav je to osjećaj trčati rame uz rame s najvećim imenima atletskog miljea Srbije. »Fantastičan. Tu nema loših ljudi, od njih uvijek možete naučiti nešto novo. Lijep je osjećaj biti među elitom, među tim profesionalnim sportašima. Iskustvo se ne stječe samo na stazi, nekada je mladom sportašu poput mene vrlo bitan i sam razgovor s iskusnijima. Sebe ne smatram profesionalnim sportašem, jer ne živim od atletike. Uposlen sam u Vojsci Srbije, a i na ovaj način postižem rezultate koji su u rangu s njihovima. Osobno, o profesionalizaciji ne razmišljam. Mislim da je model u kojem sam ja sretnije rješenje. U atletici se ne vrti toliko novaca da bi sportaš mogao osigurati bezbrižnu budućnost. Ovako imam stalna primanja, koja mi pružaju doživotnu sigurnost. Mojem uposlenju u vojsci svakako su u velikom postotku pridonijeli kvalitetni rezultati koje sam postizao. Konkretno, prelomila je moja pobjeda nad njihovim članovima na zajedničkim pripremama na Kopaoniku, u utrci u kojoj su sudjelovali i civili i profesionalni vojnici«, pojašnjava Borbelj otkud on u odori. 
Svojim radom i rezultatima postao je uzor mladim sportašima, a želi im pomagati onako kako su stariji pomagali njemu. 
»Bilo kojim sportom se bavili, ne podležite emocijama, ne uznesite se u trijumfu, ali ne klonite ni kad vam ne ide. Za sve pozicije u životu izborit ćete se samo upornim radom.«
Ivan Andrašić