Mogli smo se za ovaj tekst pripremiti i ovako: pozvati ravnatelja Javnog komunalnog poduzeća Čistoća i zelenilo Slobodana Miloševa ili pak načelnicu komunalne policije Lauru Rajnović-Evetović ili pak nadležno tijelo za utvrđivanje vlasništva nepokretnosti ili čak i samog gradonačelnika Bogdana Labana i pitati ih koliko je istine u onoj dječjoj da sve što raste i treba da raste. Mogli smo... Ali nismo.
Nismo, jer bismo dobili čitav niz opravdanja zašto posao za koji su novcem građana plaćeni da rade – ne rade. A da ga ne rade više je nego očito ne samo na slici uz ovaj tekst nego i u stvarnosti ako vas kojim slučajem put nanese do ugla Preradovićeve i Ulice Istvána Iványija. Tamo ćete na mjestu nekadašnje kuće, koju je netko otkupio, srušio i ostavio prazan plac vidjeti nabujalu šumicu divljeg raslinja i u njoj krasni mali deponij u poodmakloj fazi nesmetanog razvoja. Kako je to u jednoj uređenoj i naprednoj sredini kao što je naša uopće moguće, zapitat će se ne jedna francuska sobarica? Odgovor je jednostavan: karika u lancu odgovornosti negdje je pukla, pa je u startu onemogućena i koordinirana akcija. Recimo, Čistoća i zelenilo – od koje se ovo remek-djelo malih urbanih deponija nalazi na stotinjak metara – nema na toj adresi prijavljenog vlasnika od kog će naplaćivati odnošenje smeća, pa ga uredno zaobilazi. Ili (također recimo), komunalna policija nije uočila postojanje iste ili se njezini pravni eksperti bave utvrđivanjem odgovornosti za propust koji ne traje ni čitave dvije godine: je li to u nadležnosti Čistoće ili potencijalnog investitora koji pravi zdrave temelje svog budućeg objekta? A možda se odgovor na pitanje »đe je zapelo« krije u nadležnoj službi za utvrđivanje vlasništva (pa zvala se ona čak i Katastrom, Poreznom upravom ili već nekim trećim svetim imenom), pa su onda i Čistoći i komunalnoj policiji vezane ne samo ruke nego i lisice i kante. Kako ćeš, recimo, kazniti ekološki neosviještenog građanina za odlaganje smeća na za to nepropisano mjesto ako prije toga nije sve pravno utvrđeno i jasno što je čija dužnost i obveza? Ili: kako ćeš izdati nalog za odnošenje smeća s katastarski nepostojećeg mjesta, pa i po cijeni da ti smrad njegova postojanja dopirao pod prozor ureda? Ili: kako ćeš, ne daj Bože, natjerati vlasnika da o svom trošku održava plac čistim i urednim ako se sutra ispostavi da je riječ o manekenu građevinarstva koji u svom poslu ne preza ni od čupanja drveća na javnoj površini niti ga tko pita za postavljanje građevinske ploče?
Ako se, dakle, stvari postave ovako, onda i sve gorenavedene tvrdnje i pitanja postaju jasnija, ne samo u slučaju simpatične gomile smeća na uglu Preradovićeve i Ulice Istvána Iványija nego i u slučaju Regionalnog deponija. Uzalud je, recimo, pitanje zašto se s njegovim otvaranjem kasni skoro godinu i pol i tko je za to odgovoran, baš kao što se bajkovitim čini i priča ravnateljice Csille Góli o budućem razvrstavanju otpada. Na sve to, kao što vidimo, građani svakodnevno neometano bacaju svoj odgovor, dajući na taj način pravu sliku uređenosti ovog društva, od vrha do dna.
Z. R.