Otvorite li danas vijesti bilo kojeg TV kanala u široj regiji čije jezike razumijete, skoro je sigurno da ćete čuti ove dvije riječi iz naslova, najčešće u vrlo interesantnim kontekstima. Možda se nekima čini da su zakon i pravda isti pojam, što bi značilo da iz zakona automatski proističe i pravda, ali ako  prokrstarimo po povijesti, vidjet ćemo da to nije baš tako. No, da krenemo ab ovo: nastariji »zakoni« su bili običajno pravo prema kojima se jedna zajednica upravljala. Zasad najstariji poznati pisani zakon je Hamurabijev zakon, star oko 3500 godina i urezan je u kamenu stelu od diorita, da bude »trajan«. Ovaj zakonik obuhvaća stvarno, obligacijsko, bračno, porodično, nasljedno, kazneno i procesno pravo, tvrde stručnjaci koji su ga proučavali. Mene je najviše zanimao dio koji se odnosi na građenje i njegove aktere. O građevinarima se govori u šest članaka, počevši od 228. § »Ako građevinski majstor za nekog gradi kuću i završi, da mu se da za 1 sar (oko 36 m²) površine naknada od 2 šekela (16 g.) srebra. U 229. § donosi se sljedeća odredba: »Ako građevinski majstor za drugog napravi kuću i ne napravi je čvrsto, i kuća koju je podigao, sruši se i ubije vlasnika, da se ubije građevinar«. Slijedi princip »oko za oko«: »Ako je ubijen sin, da se ubije građevinarov sin; ako pogine rob, da graditelj da drugog roba, ako se sruši cijela kuća, majstor o svom trošku treba izgraditi novu, ako se sruši zid, o svom trošku da izgradi zid«. Kratko i jasno: ako je majstor kriv, treba snositi posljedice. Nije kao danas: suđenje s raznim ekspertizama, je li projektant ili izvođač pogriješio, je li isporučen loš materijal, možda postoji podijeljena odgovornost itd. Ipak, svijet se razvio, a time su i zakoni postali suptilniji. 
U našoj zemlji desetljećima se ne dopunjuju ili preciziraju propisi, normativi i standardi koji su izuzetno važni u ovoj oblasti. Istina, »od promjene sistema« donijeli su desetke zakona, dopune zakona, uredbe u svezi planiranja i izgradnje, ali u principu gradi tko kako hoće, od materijala sumnjive kakvoće itd. Jedino je problem ako radnik pogine. Ali... Uz određenu »nadoknadu« i to se rješava.

Kazna za nepravednu optužbu

Slušajući nedavno jednu emisiju u kojoj grupa ljudi priča neobavezno, što im padne na pamet, sjetio sam se prvog članka Hamurabijevog zakonika: »Ako čovjek optuži čovjeka da je on ubojica, i ne može to dokazati, koji ga je okrivio neka se ubije«. Sreća našeg »pravnog eksperta« je to što danas ne važi Hamurabijev zakon, te on bez odgovornosti može nekog ili neke optužiti za »ratne zločine«, tvrditi da ima i dokaze, ali zasad ih ne objelodanjuje. Pošto je završio fakultet političkih znanosti, sigurno je saznao i za »montirane procese« u socrealističkim zemljama. Mislim da jedva čeka da dotični »zločinac« padne u šake naših tužitelja i sudaca. A i već ukinuti Haški sud ima »sreće« jer je, po tvrdnji određenih »naših stručnjaka«, nepravedno osudio »naše junake« a oslobodio krivice »dokazane ratne zločince« (nekog i dva puta). Neodgovorno dijeljenje etiketa: »ustaša«, »fašista« »terorista« itd. spada u neopravdane optužbe. Protokol o zabrani uporabe otrovnih plinova donesen je 1925. godine u Ženevi. SAD su u Vijetnamskom ratu koristile kemijska sredstva za uništenje džungle i ljudi i nikom ništa. Danas smo, po mom mišljenju, svjedoci »međunarodnog montiranog procesa« da je sirijski predsjednik upotrebio bojni otrov. To se tvrdilo i za irački režim a poslije ništa nije bilo istinito. »Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu«, glasi stara izreka.

Što je pravedno

Po marksističkim tumačenjima klasnog društva nepravedno je da malobrojni kapitalisti eksploatiraju masu radnika i seljaka, i prema tome borba protiv ovoga je pravedna. Povijest znamo, više nema »klasa« jer smo svi jednaki, ali postoji sloj »elite« koji kroji zakone po svojoj mjeri čiji rezultati su malobrojni sloj ekstremno bogatih ljudi koji upravljalju većinom bogatstva našeg planeta. Možda je to »zakonito« (npr. zakoni tržišta), ali pravedno svakako nije. Često gledam kako naša izabrana »elita« donosi zakone, i često se sjetim jednog »Murphyjevog zakona«: »dok zakonodavac zasjeda, ničija imovina i život nisu sigurni«. Da u našem zakonodavstvu i sudstvu nije baš sve u redu, ne tvrdim samo ja. Nedavno izvješće Europske komisije kaže: »Srbija napreduje, zasad je otvoreno 12 poglavlja od 34, ali mora poboljšati vladavinu prava i izvršiti reforme u pravosuđu«. Iz slobodne enciklopedije imam informaciju (ažuriranu 22. prosinca 2017.) »Pristupanje Srbije Europskoj Uniji«: da se zatvore poglavlja 24; 25. Pravda, sloboda i sigurnost i Pravosuđe i osnovna prava, potreban je značajan napor. A poglavlje 27. Životni okoliš: potpuno je neusklađeno sa zakonodavstvom EU. Zasad nema ni zakona o »Zagađenju društvenog okoliša«, npr. za kažnjavanje aktera  nedavnih događanja u Skupštini. Zasad toliko o ovoj temi.