Nakon objave nasljednika Haškog suda, Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) u pravomoćnoj presudi Vojislavu Šešelju u kojoj se navodi da je vođa srpskih radikala odgovoran za progon vojvođanskih Hrvata držanjem huškačkog govora u Hrtkovcima 6. svibnja 1992. godine, Hrvatima u Srijemu, posebice u Hrtkovcima, to je tek mala utjeha za sve što se tada i nakon toga dogodilo. Prema mišljenju žalbenog vijeća, Šešelj je svojim govorom 6. svibnja 1992. godine u Hrtkovcima, na mitingu Srpske radikalne stranke, podstrekivao na zločine protiv čovječnosti – progone, deportacije i prisilno premještanje. U obrazloženju ove odluke vijeće je zaključilo da je Šešeljev govor bio jasan poziv za iseljenje hrvatskog stanovništva.

Trenutak kada sve postaje jasno

Iako je prošlo 26 godina od održanog mitinga u Hrtkovcima, još uvijek su jasna sjećanja na te dane, o čemu su nam svjedočili i naši sugovornici. 
»Tih ratnih 90-ih bio sam tinejdžer, te nažalost, imam prilično jasna sjećanja na događaje u Hrtkovcima. Iako se u javnosti, prije svega pod utjecajem suđenja u Hagu, smatra da protjerivanje počinje mitingom Srpske radikalne stranke u Hrtkovcima 6. svibnja 1992. godine, prve zamjene kuća zapravo počinju u ljeto i jesen 1991. godine. Ali događaji kulminiraju i svoju izrazito nasilnu notu (izbacivanje obitelji iz kuća, bacanje bombi u dvorišta, paljenja) dobijaju nakon spomenutog mitinga, odnosno nakon mitinga možemo reći da počinje jedan organizirani i masovni pritisak na Hrvate da se sele«, kaže Krešimir Tkalac iz Hrtkovaca, dodajući:
»U ljeto i jesen 1991. godine su se selile uglavnom obitelji čija su djeca već živjela u Hrvatskoj. Tada je djelovalo ‘logično’ da roditelji idu za svojom djecom. Kasnije će se saznati da su neke od tih obitelji bile pod pritiskom (para)policijskih struktura, s ciljem da se isele. Sada je jasno da je to bila samo priprema ‘infrastrukture’ unutar sela za događaje koji će kulminirati 1992. godine. Prvi ozbiljniji pritisak na našu obitelj i susjede će se dogoditi nešto prije spomenutog mitinga. Vođeni od strane nekoliko ‘starih’ i ‘novih’ žitelja Hrtkovaca, u dvorište naše kuće ulazi 10-ak muških osoba i nedvosmisleno govore mom ocu da smo mi na spisku onih koji trebaju seliti i da nam neki od njih mogu ponuditi svoje kuće u zamjenu. Od nas odlaze do susjeda preko puta, jednih, drugih, trećih... Iznenađeni susjedi prijavljuju to policiji (miliciji) i oni odlaze. Ali na opće iznenađenje svih, samo uzimaju osobne podatke nekih iz grupe i puštaju ih da nastave posjete po kućama. Vjerujem da je to trenutak kada svima postaje jasno da se u zaštitu države ne mogu pouzdati i da moraju razmisliti i o drugim opcijama«, kaže Tkalac.

Ostanak usprkos strahu

Iako iz obitelji Tkalac nitko nije nazočio mitingu u Hrtkovcima, naš sugovornik kaže da se jasno sjeća razglasa koji je tih dana išao kroz selo i uz četničke pjesme pozivao na miting.
»Dobro se sjećam i straha vršnjaka čije su obitelji bile pročitane na mitingu kao one koje se moraju seliti. Uostalom, ista sudbina nam je bila svima namijenjena. Nakon mitinga se pritisak pojačava. Svakodnevno dolaze grupe koje na našu obitelj vrše pritisak da se seli. Škola završava, a od brata i mene roditelji traže da vrijeme provodimo u kući ili u zadnjem dijelu dvorišta. Prvi puta od kako znam za sebe naša kapija je bila zaključana po cijeli dan i ne izlazimo na ulicu. Pritisci kulminiraju pred Petrovo, kirbaj koji je sve do te 1992. godine slavljen u Hrtkovcima. Grupe se po cijeli dan smjenjuju pred našom kućom, prijete, naoružani su, a policija ne reagira. Vidjevši da je možda pitanje dana, pa možda i sata kad će nas izbaciti iz kuće (kao što se dogodilo i nekima od naših rođaka), a u strahu da ne budemo i fizički ozlijeđeni, roditelji odlučuju da brata i mene sklone kod rođaka u Srijemsku Mitrovicu. Iskoristivši zatišje koje je nastalo dolaskom večeri, na Petrovo, brata i mene otac odvozi u Mitrovicu. Kako bi bio siguran da nitko ne zna kamo idemo, predaje nas rođacima na autobusnom kolodvoru. On se vraća u Hrtkovce, a s obzirom na stanje koje je tada vladalo, bio sam uvjeren da se više nikada nećemo vidjeti. Igrom sudbine, ipak nam ne provaljuju u kuću. Nakon ubojstva Mijata Štefanca, samo za nekoliko dana seli se većina Hrvata i pritisak popušta. Policija više ne dozvoljava nasilna izbacivanja iz kuća i mi ostajemo u Hrtkovcima. Nakon dva tjedna vraćam se u svoje mjesto, u potpuno drugačije Hrtkovce. Većina rodbine, susjeda i prijatelja je odselila. Postajemo obespravljena manjina, na koju se pokazuje prstom«, navodi Tkalac.
O presudi lideru srpskih radikala, on kaže.
»Danas poslije svega, presuda Šešelju, izvršitelju prljavog posla za tadašnje vlasti, ne budi posebne emocije. Jedina satisfakcija može biti to što sada nitko ne može reći da se događaji u Hrtkovcima zapravo nisu dogodili i da je sve velika laž. Također, veliku sjenu na drugostupanjsku presudu baca to što je prvostupanjska bila oslobađajuća, kao i to što kazna na koju je Šešelj osuđen, odgovora vremenu koje je proveo u pritvoru. Dakle, uvijek netko može dodati ono ‘ali’ i nazvati presudu političkom«, kaže on.
Preblaga kazna

Nedaleko od Hrtkovaca nalazi se i srijemsko selo Nikinci iz kojeg je također devedesetih godina odselio veliki broj hrvatskih obitelji. Miting je iste godine održan i u tom selu.
»Osjećaj u to vrijeme dok je Vojislav Šešelj govorio na mitingu u Hrtkovcima sigurno da nije bio nimalo ugodan za mnogobrojne Hrvate koji su tada živjeli u Srijemu, pa tako ni za mene i moju obitelj. Tada sam pohađao drugu godinu srednje škole, ali sam itekako bio svjestan što se događa u mom okruženju, jer je Vojislav Šešelj u to vrijeme organizirao miting i u Nikincima. Takav govor mržnje je i danas za svaku osudu, jer je nevjerojatno da jedan čovjek takvim govorom mržnje proziva direktno prezimenom obitelji koje se trebaju iseliti. To je jedan javni nastup koji je zabilježen i snimljen i koji predstavlja pravi dokaz o govoru mržnje. Ne znam nijedan slučaj gdje su na takav način obitelji direktno prozivane na iseljenje, bez obzira što nisu bili krivi ni za što drugo osim što su bili Hrvati. Smatram da ne postoji dovoljna kazna za tako nešto. Ova kazna koja mu je sada izrečena je preblaga, s obzirom na to da je on to već odslužio i da će mu izrečena mjera biti uračunata u njegov boravak u Hagu tijekom suđenja«, kaže Mirko Paulić.
S. Darabašić