Glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ Tomislav Žigmanov nedavno je na internetskim stranicama Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (www.zkvh.org.rs) objavio tekst pod nazivom Kada hrvatsku književnost promoviraju obožavatelji Vojislava Šešelja… U tom tekstu, uz ukaze o općenitim slabostima književnih praksi među vojvođanskim Hrvatima, Žigmanov je iznio svoje negativno stajalište o pojedinim segmentima djelovanja Hrvatskog kulturno-prosvjetno-umjetničkoga društva Stanislav Preprek iz Novog Sada u području književnosti u posljednje četiri godine.
Žigmanov u tekstu ističe kako se književnost Hrvata u Vojvodini još i danas očituje bez čvršćeg i trajnijeg okvira valorizacijskih nastojanja. »Drugim riječima, književnost se među Hrvatima u Vojvodini često zna iscrpljivati u činu književnoga stvaralaštva i prateće naklade književnih djela, dok su strukture i sastavnice književne percepcije i valorizacije (književna kritika istih djela u periodici i novinstvu, kritička sažimanja opusa pojedinaca, prikazi značajnih fenomena u književnim opusima više osoba, kritički pregledi povijesti književnosti itd.) uvelike izostajali i još uvijek izostaju«, navodi on.
Po njegovom sudu, HKUPD Stanislav Preprek iz Novog Sada u formalnom smislu, priznaje da je prezentacija i valorizacija književne prakse i više nego potrebna, »no realizaciju iste ostvaruje ne toliko i ne samo na nakaradan, nego, smijemo reći, i po mjesnu hrvatsku književnost poguban način«. 
Društvo je tijekom svojega rada objavilo petnaestak knjiga, uglavnom poezije, no želi se, kako piše Žigmanov, nametnuti kao stožerno mjesto hrvatske književnosti u Vojvodini. »Recimo odmah i izričito, na temelju iščitanih njihovih publikacija, estetski često upitne kvalitete – tu nije i ne može biti riječ o main streamu umjetničke hrvatske književnosti u Vojvodini!«, piše Žigmanov.
Žigmanov vodstvu Književnoga kluba spomenute udruge zamjera i to što su od 2015. godine za jednog od valorizatora knjiga iz njihove naklade angažirali književnog kritičara mr. Pavela Domonjija koji je promicatelj i hvalitelj »lika i djela« predsjednika srbijanskih radikala Vojislava Šešelja, nedavno pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu osuđenog za poticanje deportacije i progon Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini.
»Narečeni ‘književni kritičar mr.’ Pavel Domonji član je, prema napisima iz medija kojima je vjerovati, ni manje ni više nego Srpske radikalne stranke, bio je čak i njihov kandidat na proteklim izborima za pokrajinski parlament, a usto gorljivi je promicatelj i hvalitelj ‘lika i djela’ predsjednika srbijanskih radikala Vojislava Šešelja. Štoviše, veći je broj njegovih knjiga i preveo na slovački jezik! Riječ je o onom istom Vojislavu Šešelju, za kojega se dobro zna što je o Hrvatima ne samo govorio i što danas govori, nego što je sve spram Hrvata, pa i onih u Vojvodini, činio u prvoj polovici 1990-ih! A činio je to i u Hrtkovcima, zavičaju voditelja Književnog kluba ove udruge! Za ta je ‘djela’ Vojislav Šešelj optužen za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu! No, takvo što Preprekovom ‘književnom kritičaru mr.’ Pavelu Domonjiju nije problem.«
Žigmanov navodi i kako politička stajališta ne moraju uvijek biti od presudne važnosti za kvalitetu posla kojim se čovjek bavi. Također, politička stajališta ne moraju a priori biti ni u kakvoj korelaciji s estetskim svjetonazorom i ishodišnim kritičkim vrednovanjima umjetničkih djela. Isto tako, politička stajališta ne moraju nužno biti u funkciji ograničavanja slobode nečijeg djelovanja. Pa ipak, iznesena načela, kako smatra Žigmanov, itekako mogu biti i više nego prijeporna kada je riječ o konkretnom angažmanu književnog kritičara mr. Pavela Domonjija u Književnom klubu HKUPD-a Stanislav Preprek iz Novog Sada. 
»Takvo što smatramo na temelju sljedećih razloga: Najprije ćemo ukazati na onaj koji smjera na meritum – na stručnost, koji se mora označiti isključivo negativnim. Naime, ‘književni kritičar mr.’ Pavel Domonji u svojim objavljenim recenzijama u Preprekovim izdanjima i javnim nastupima očituje visok stupanj neznanja kada je riječ kako o generičkim, tako i o aktualnim kontekstima književnosti čije autore predstavlja. Jer, od književnoga kritičara s titulom magistra, a ne tek pohvalitelja ‘pjesništva’, osobito vodećih ljudi Preprekovaca, očekuje se daleko više – recimo, situacijsko smještanje objavljenih poetskih ostvaraja u cjelinu hrvatskoga pjesništva kako u dijakronijske, tako i u sinkronijske koordinate, ili točnije diferencirajuće određivanje poetike zastupljenih autora u odnosu na glavne tendencije hrvatskoga pjesništva u Vojvodini. Budući da tako što i u elementarnome izostaje, Domonjijevo ‘kritičarsko’ pačanje u hrvatsko pjesništvo u Vojvodini smatramo ne samo i ne toliko jalovim, nego i posve nepotrebnim, jer u sebi ne sadržava nikakve novume. Ili se smjera na nešto drugo? Možda je njegovo pohvalno ‘kritičko’ pisanje o djelima često sumnjive kvalitete zapravo valorizacija upravo takve književnosti koja će potom u srbijanskim krugovima biti proglašena main streamom umjetničke hrvatske književnosti?! 
Drugo, valja imati na umu i posljedice njegova ‘književnoga rada’ na ideologijskome planu, planu glede kojega i književnosti moraju računati! Jer, ni one nisu imune od konkretnih društvenih užljebljenja. Naravno, ovdje ne računamo toliko na eventualnu političku korektnost Domonjijevih napisa – tu je on posve zahvalni suradnik, koliko na slanje poruka situiranih u šire društvene kontekste. Recimo, hrvatska književnost u Vojvodini nije dorasla samosvojnosti i kritičarskoj samostalnosti nego kao služinčadska mora biti, mazohistički dakako, navezana na resurse književne scene u Srbiji. U protivnom, ‘Preprekovci’ bi registrirali nedavno preminuće barda hrvatske književnosti u Vojvodini, inače njihovog sunarodnjaka, Petka Vojnića Purčara te mu odali, makar odlaskom na sahranu, minimalnu počast. 
Naime, i to je treći naš temeljni prigovor praksi Preprekovaca, očito nedorasla i infantilna djelovanja u području književnosti. Djelovanja koje namjerno izostavlja navezanost na hrvatsku književnost u Vojvodini i njezine resurse, bilo da je riječ o drugim sredinama (recimo, Subotica) ili o postojećim književno-kritičarskim imenima (recimo, Zvonko Sarić), te je, dakako, lažno i sektaški čini neintegrativnom. Jer, ovako uspostavljena i kritički (pozitivno) vrednovana može se za nekoga, napose one koji hrvatsku književnost u Vojvodini ne poznaju – a takvi su gotovo svi!, nadavati kao jedina i kao relevantna! Svega toga napose trebaju biti svjesni književni krugovi u Hrvatskoj te oni koji dodjeljuju novac za kulturne programe Hrvata u Vojvodini. Oni i samo oni moraju biti svjesni da njihova pomoć ovome nastojanju jest samo odmoć Hrvatima u Vojvodini i njihovoj književnosti!«, zaključuje u tekstu Tomislav Žigmanov, urednik časopisa Nova riječ.
D. B. P.