Grad – nadam se da se neću odveć zamjeriti struci – osim svojih stanovnika, arhitekture i grob(a)lja čine i njegovi spomenici, a Subotica u ovoj posljednjoj kategoriji spada svakako među zanimljivije naseobine. U njenom samom središtu, recimo, nalazi se »spomenik-Trojstvo« u kome dominira lik opskurnog »cara« Jovana Nenada Crnog. Nešto dalje, kod Jadrana, je i spomenik »Njihovoj vernosti«, zapravo do farsičnosti eufemizirani naziv za besmislenu smrt prisilno mobiliziranih Subotičana koji su poginuli u ratu u kom Srbija nije sudjelovala. Pa zatim ideološki frizirani spomenik »Palim junacima za oslobođenje i ujedinjenje« kod MESŠC-a... Svi oni, kako je to svugdje praksa, predstavljaju izraz moći države ili preciznije: stanje duha, odraz kulture, obrazovanja i još mnogo čega drugoga što se uklapa u psihološki profil nositelja vlasti, pa zvali se oni i Radoman Božović.
U novije vrijeme, točnije od veljače ove godine, Subotičani su svjedoci vrlo zanimljive želje pojedinaca za sadnjom spomenika. Tako je zbog mecene i do sada neotkrivenog ljubitelja brončanih i kamenih ličnosti Lajosa Csákánya Skupština grada održala izvanrednu sjednicu na kojoj je blagoslovila njegovu inicijativu da ispred Bossa podigne spomenik Mátyásu Korvinu, a prije desetak dana još jedan osvjedočeni djelatnik u oblasti kulture najavio je otjelotvorenje (ili: ospomeničenje?) slične nakane.
Riječ je o tome da je vlasnik Mini Jugoslavije Blaško Gabrić na konferenciji za novinare podijelio s javnošću Radosnu vijest, najavljući za 2. svibnja na svom placu u Aleksandrovu postavljanje skulptura kralju Aleksandru (Karađorđeviću) i vojvodi (Živojinu) Mišiću. Tako će bista druga Tita, koja se već nalazi u Mini Jugoslaviji, uz Mišića, dobiti susjeda u vidu jednog od njegovih najvećih ideoloških neprijatelja – pobjeglog kralja raspale države odmah na početku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Svoj i inače više nego zanimljivi lik Gabrić je ovim činom dodatno obogatio, jer je spajanjem maršala i kralja ne samo nastavio trend službenog sluđivanja građana ove zemlje po kom su partizani i četnici zapravo bili kolege (samo u različitim uniformama) u borbi protiv zajedničkog neprijatelja nego na šapku ovdašnjeg lidera socijalističke internacionale stavlja krunu »društveno prihvaljivog nacionalizma«. Da apsurd bude veći, Gabrić je za ovo »osveštavanje ideološke uravnilovke« potporu dobio i od predsjednika ovdašnjeg Centra Tito Miklósa Olajosa Nagya kao jednog od rijetkih deklariranih komunista; pripadnika nekoć moćne (i jedine) partije čiji su članovi i na sam spomen Maršala svoju misao zaustavljali u stavu mirno, dok im se imenovanje Kralja reflektiralo verbalnom pljuvačinom.
U nedostatku drugih briga dokona javnost s nestrpljenjem čeka što će na sve ovo reći česti posjetitelj Mini Jugoslavije, Titov unuk Joška Broz: »Majku vam božiju« ili »Za Tita i otadžbinu«?
Ali, koji god odgovor bio, valjda će netko smoći snage i Gabriću (i sličnima) reći: »ako to već morate činiti, nemojte javno«. Ostalo je tu i pristojnog svijeta.
Z. R.