Dobro je poznata priča da ljudi napuštaju mala mjesta. I koliki god da je trend povratka prirodi i života u skladu s njom i koliko god ljudi pričali da bježe od urbanih sredina i mir traže u zelenilu, koliko god čitave znanstvene studije pokazivale da ljudi na selu žive duže – sela odumiru. Pisani su eseji na tu temu, knjige, studije ali ni jedan dovoljno dobar argument to ne može opravdati.
Potraga za mjestom
Već nekoliko godina unazad jednom broju ljudi oko mene je na pameti ideja da se odselimo u neki zabačeniji dio našeg okruženja, napravimo kućicu, velike travnjake, vrtove i usvojimo puno životinja i samo dišemo, smijemo se i živimo. Naravno da je sve tako jednostavno i moguće, ali ne želim da ovaj zapis s terena pretvorim u priču o sebi i svojim maštarijama, nego da zapišem što se dogodilo proteklog vikenda na terenu.
Kada je počela potraga za malim kutkom prirode, sve češće smo počeli obilaziti takva mjesta. Neka neizvikana, za koja nisu svi ni čuli. Potraga se pretvorila u uživanje, a dan u traženju je značio da ćemo cijeli dan biti u prirodi i svi su čekali priliku za to. Na Uskrs je iskrojena ideja da se sutradan, ako vrijeme bude bilo lijepo, uputimo u Kruševlje. Svi su odmah pristali iako neki nikada nisu ni čuli za ovo mjesto.
Kruševlje je udaljeno od Sombora 25 kilometra i nalazi se sjeverno od Rančeva, na putu između Rastine i Stanišića i mi smo odlučili ovu avanturu provesti na biciklu. Dan kao izmišljen za to, a priroda još bolja. Krenuli smo iz Sombora, pa preko Nenadića, Rastine i eto nas na odredištu. Kruševlje nije deklarirano kao zasebno mjesto ali postoji tabla na kojoj piše Kruševlje, tako da ćete znati da ste stigli. Po ljudima nećete znati, jer njih zapravo kao da nema. Prizor je malo nesvakidašnji, kao kada prolazite kroz planinske predjele gdje je mnogo napuštenih i srušenih kuća. Tako je i ovdje. Prve dvije su razrušene, trećoj vire samo temelji, uprava napuštena i tako kroz cijelo selo, selo koga nema. Zapravo, od svega sreli smo dva psa i čini se da u tri ili četiri kuće netko živi. Od ljudi nismo nikoga vidjeli, pa nismo uspjeli na licu mjesta saznati više o samom životu ovdje.
Podaci kažu
Nekada je Kruševlje bilo bogato selo, dinamičnih događanja koje se razvijalo u korak s vremenom. Spominje se i u turskim spisima, a u njemu su živjele sve nacionalne zajednice ovog teritorija. Najstariji zapisi kažu da su se u 14. i 15. vijeku ovdje dolazili nomadi, koji su gradili kolibe i bavili se stočarstvom. Podaci iz 18. vijeka spominju 70 obitelji koje su živjele u Kruševlju. Selo se razvijalo, obitelji su postajale sve bogatije, gradile salaše, bavile se stokom i imale su na stotine stabala dudova koja su donosila ogromne prihode. Uzgajala se konoplja, koja se prodavala tvornicama u Stanišiću i Prigrevici. Kasnije su dobili i parni mlin, rasadnik, a otpočeli su i proizvodnju svile. Svega je bilo u Kruševlju.
Bilo ali više nije
Onda se dogodio rat. Dio stanovnika se pridružio ruskim trupama, dio njih je mobiliziran, a neki su se iselili tijekom povlačenja njemačkih trupa. Teška je priča koju je ispričalo ovo selo i njegovi mještani. Kompletno selo je pretvoreno u logor i svi znamo nastavak tih priča i nećemo ovom zapisu dati tu notu, ali je dobro znati sve pa suditi. Ne nestaje Kruševlje zato što ono tako želi, nego zato što su vremena i ljudi tako napravili.
Mi se seliti u Kruševlje nećemo, ne zbog njegove priče, nego jer tragamo za mjestom kraj vode, a ovdje toga nema ali ćemo se svakako Kruševlju vraćati jer su iz njega vojvođanska prostranstva ogromna, a zalasci Sunca božanstveni. Ovo preporučujemo svima, iscijedite neko voće ili napunite termos kavom i provozajte se do Kruševlja, mjesta koje će vam stati kraj noge i šutjeti svoju priču.
Gorana Koporan
