Među starijim i srednjim generacijama vjerojatno ne postoji osoba koja ne voli prekopavati po sjećanjima, ukoliko je moguće na što starije događaje. Tako se mnogi s ljubavlju sačuvani albumi sa starim fotografijama otimaju zaboravu i podsjećaju nas na davno prošla vremena i život kojega smo nekada živjeli. Nekada je bilo pitanje prestiža imati dobro popunjen album i u sjećanjima imati puno beskrajnih priča vezanih za fotografije koje smo znali s užitkom prelistavati u dugim zimskim večerima. Danas, u vrijeme ubrzanog razvoja tehnike, albume čuvaju samo vremešniji pojedinci, a mlađarija se oslanja poglavito na računala, tablete i sve skuplje i moćnije mobitele. Zahvaljujući računalu, pred čitateljima je i današnja fotografija. Elektroničkim putem poslala ju je autoru ovoga teksta bivša Sonćanka, danas žiteljka Izole, Slovenija, Marica Crnković. »Stare fotografije obožavam. Imam ih puno, čak nekoliko povelikih albuma, ali sam ih i skenirala i pohranila u arhivu mojega računala. Tako ih mogu gledati u svako doba i na svakom mjestu, gdjegod se zateknemo ja i moj laptop, a elektroničkom poštom ih šaljem i svojim brojnim prijateljima diljem svijeta, svakako uz poneku priču vezanu za ovjekovječeni trenutak. Tako im na zanimljiv način govorim o prošlosti moje Sonte, o načinu našega života, o svim događanjima koja bi ih mogla zanimati. Tako su i mnogi moji prijatelji došli do fotografija svojih najbližih, koji ih baš i nisu imali«, kaže Crnkovićeva. U vrijeme kad je nastala ova fotografija, prije pedesetak godina, rijetko se fotografiralo. »Ja sam jedna od rijetkih sretnica iz mojih generacija koje imaju puno fotografija iz djevojačkih dana. Naime, brat od moje najbolje prijateljice Janje Gladić, Ivan, u Sonti poznatiji po nadimku Slikika, bio je u to vrijeme jedan od rijetkih fotografa u okolici, pa je razumljivo da nas je često uzimao za motive svojih snimaka. Mi, mlade i pune života, uživale smo u tome i ne misleći da će nas ove snimke u starijim godinama podsjećati na naše najteže, ali i najljepše godine života, provedene u Sonti«, kaže Crnkovićeva. Gledajući ovu fotografiju iz tople sobe, s ove vremenske distance i motika nam se čini vrlo romantičnom. »Danas, u vrijeme selfija, fotografija nam nije ništa posebno. Mlađarija s tim stalnim škljocanjem i eksponiranjem na društvenim mrežama ubija svaku draž fotografije. Često u šali kažem da se u starim godinama neće imati čega sjećati, jer bilježe sebe bez ikakvih kriterija, samo nek je snimaka što više. Gledajući fotografije iz mladosti mojih generacija, svaku možemo povezati s nekim događajem. Kad pogledam ovu, prvo pomislim na lijepa vremena. No, nikad se ne povratila, jako se teško živjelo. Vidite moju prijateljicu Janju i mene kako okopavamo zadružnu repu. Išle smo u nadnicu, ukoliko smo htjele imati svoj dinar. Roditelji nisu, poput današnjih, nemilice trošili novce na svoju djecu. No, kolikogod nam bilo teško, bilo nam je i lijepo, jer smo bili zadovoljni onim što smo imali. Koliko smo samo puta za gablec sa sobom nosile parče kruha s mašću, solju i paprikom i jednu rajčicu. Nismo znali za paštete i ostale industrijske prerađevine. Danas bi se reklo, bilo je to doba organske proizvodnje i zdrave ishrane. Tada još u uporabi nisu bili herbicidi, pa su naše ruke i motike imale posla od proljeća do jeseni. Iako su vremena bila teška, čini mi se da smo nekako bili zadovoljniji od današnjih mladih generacija. Bilo je puno više druženja i s prijateljima i s rodbinom. Nikada neću zaboraviti naša brojna prela, mobe, igranke, druženja na ćošu.  Danas se nema vremena ni za što, a posla isto nema, problem leži u nečem drugom! Ta idila s motikama nije dugo trajala. Već od polovice šezdesetih godina prošloga stoljeća i ubrzanog razvoja industrijalizacije došlo je do brojnijeg upošljavanja na cijelom području bivše Jugoslavije, što je dovelo do manjih, a kasnije i većih ekonomskih migracija. Tko god je bio u mogućnosti, nastojao je pobjeći od motike, a i mnogi, poput mene, iz svojega sela. Skrasila sam se u Sloveniji, gdje živim i danas. No, iako sam pobjegla iz Sonte, Sonta iz mene nije nikada«, završava priču Crnkovićeva. 
Ivan Andrašić