Opširnije o ličnosti glumca i redatelja Josipa Bajića (Subotica, 30. travnja 1927. – 17. lipnja 1999.), dugogodišnjeg člana subotičkog kazališta, iz pera mr. Josipa Buljovčića, zacijelo najboljeg poznavatelja Bajićevih kazališnih postignuća. Rođen je u Subotici 30. travnja 1927. godine u gradu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon okončanog II. svjetskog rata i odslužene vojne obveze započinje studij medicine, ali ga zanimanje za jezik odvodi na grupu za srpskohrvatski jezik i književnost na Višoj pedagoškoj školi u Nišu. No, njegovim istinskim i trajnim opredjeljenjem pokazala se, međutim, kazališna umjetnost, pa od siječnja 1951. postaje članom Narodnog kazališta-Népszínháza u Subotici. Već je u prvim dvjema sezonama odigrao nekoliko, uglavnom manjih, uloga: u opereti Mala Floramy, Držićevoj komediji Mande, te u Molièreovim komedijama Scapinove vragolije i Umišljeni bolesnik, da bi pravu mjeru svojih mogućnosti našao u Poljakovićevim djelima Niko i ništa (u ulozi Ivana) i Vašange (Pere), te drami iz građanskog života Kuća mira, u kojoj je s uspjehom ostvario lik Ivana Tolića. U jesen 1956. godine odlazi u Kotor, gdje će provesti tri sezone, a potom još jednu u Leskovcu. Od jeseni 1961. godine član je Dječjeg kazališta u Subotici, a od početka sezone 1962./63. dolazi ponovno u svoju matičnu kuću – Narodno kazalište. Od uloga u ovom razdoblju valja izdvojiti lik Tomice u obnovljenoj kultnoj predstavi Č’a Bonina razgala, a zatim Bube u Poljakovićevoj satiri Ludograd, te uloge Ministra u Nušićevoj Protekciji i Tezeja u Racineovoj Fedri. Najveći umjetnički domet, po ocjeni kritike, dostigao je ulogama Krešimira Horvata u Krležinu Vučjaku te Bombaša u Ketigovoj Ružičastoj noći, za koju je i pohvaljen na XV. susretu vojvođanskih kazališta. Od godine 1965. do 1970. Bajić je na dužnosti intendanta (upravnika) Kazališta te stoga manje igra a više se posvećuje organizaciji rada. U ovom razdoblju u Drami na srpskohrvatskom jeziku gostuje znatan broj istaknutih redatelja iz Zagreba i Beograda. Odigrao je i nekoliko veoma značajnih uloga: Ignjata Glembaya, Klaudija u Hamletu, Župnika u Posjetu stare dame F. Durrenmatta. Režirao je Poljakovićevu komediju Bolto na fronti, a u seriji Boltine zgode i nezgode, koju je snimila Televizija Zagreb, igrao je ulogu glavnog junaka Bolte. Po isteku mandata proveo je u teatru, kao član dramskog ansambla, još nekoliko sezona do odlaska u invalidsku mirovinu 1. svibnja 1978. godine. Iako u mirovini, ne napušta kazališnu umjetnost. U Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo režira Poljakovićeve komedije Ode Bolto na ogled i Niko i ništa te monodramu Josipa Klarskog Ilija Troskot i njegova dica. Sve su ove predstave s velikim uspjehom prikazane i na Festivalu pučkog teatra u Hercegovcu u Hrvatskoj. Kao zaljubljenik u dijalektalni izraz – bunjevačku ikavicu – i jedan od najboljih znalaca ovoga govora, marljivo je radio na prikupljanju dijalektalnog leksika sve do svoje smrti 17. lipnja 1999. Dodajmo, stariji se Subotičani zacijelo sjećaju nezaboravnih driblerskih vještina Bajićevih u jednoj od subotičkih navala snova u sastavu: Bajić, Matković, Pletl, Ognjanov, Jagić. Dodajmo, na kraju, osim nogometa igrao je i košarku, a jedno je vrijeme bio i košarkaški trener.