Karikature su jedan od brojnih začina u novinama. Osim što nas karikature znaju dobro nasmijati, možemo ih promatrati i kao mjerilo slobode i dijagnozu određenog društva. Koncem 70-ih godina prošlog stoljeća nasmijavale su me političke karikature Dušana Petričića (1946.) u beogradskim Večernjim novostima. Te novine su bile svakodnevna pojava u kući mojih roditelja, a za mene je bilo neizostavno pogledati i pročitati i epizode satiričnog stripa Porodica Tarana (Bringing Up Father) američkog crtača stripa Georgea Geo McManusa (1884. – 1954.), koji je izlazio u dnevnim epizodama od jednog kaiša u tom listu, kao jedan od spomenutih začina. 
Kada se u roditeljskoj kući, među ostalim novinama i magazinima, odomaćio i dvotjednik Start, počeo sam se susretati i s karikaturama Davora Štambuka (1934. – 2018.). Oni malo stariji se sjećaju, Start je kao izdanje novinske kuće Vjesnik izlazio u Zagrebu 1970-ih i 1980-ih. Osim golotinje na naslovnicama i duplericama, magazin je imao kvalitetan sadržaj, odlične intervjue, ali i kontroverzne teme koje su se bavile politikom. Uz karikature, jedan od brojnih začina u magazinu bile su i kratke priče utjecajnih književnika, primjerice Dubravke Ugrešić, Zvonimira Majdaka, Gorana Tribusona, Branislava Glumca, Pavla Pavličića, Pere Kvesića, Veljka Barbieria... 
Start se često počinjao čitati od posljednje stranice – zbog seksi karikatura domaćih i stranih autora. Opet oni malo stariji, sigurno se sjećaju karikatura Ota Reisingera (1927. – 2016.), Zlatka Grgića (1931. – 1988., tvorca lika profesora Baltazara), Roberta Lassalvya (1932. – 2001.) ili Hoviva – Renea Hoviviana (1929. – 2005.) i naravno Davora Štambuka. Bilo je to zlatno doba karikature, koja se često objavljivala u novinama, kao i raznih začina u novinama.
Start se ugasio 1990., i od tada sam tek sporadično nailazio na Štambukove karikature, ali kada bih ih vidio i bez čitanja potpisa ispod karikature odmah sam prepoznavao njegovo pero. Vijest o smrti Davora Štambuka objavljena je početkom ožujka ove godine, a njegove karikature dostupne su na internetu.
Karikature Štambuka prepoznatljive su po sažetom, konciznom, dinamičnom crtežu, bez ukrasa, pretežito erotskoga sadržaja. Duhovito je opisivao često tragikomičnu svakodnevicu muško-ženskih odnosa, »paprene« situacije u odnosima žene i muškarca, kao i razne smiješne zgode, ugrađujući u svoje karikature geg-strukturu, neočekivane, neobične obrte koji, kao u kakvoj dramskoj radnji, izazivaju nezadrživ smijeh.
Priča o životu i radu Davora Štambuka je zaista fascinantna. Rođeni Splićanin, karijeru je započeo šezdesetih godina prošloga stoljeća kao novinar u zagrebačkom Narodnom sportu, pisao je o nogometu, a uz intervjue je crtao portrete nogometaša za Sportsku ponoramu.
Kao profesionalni karikaturist počeo je raditi 1968. u Parizu. U početku se izražavao samo crtežom, bez riječi u karikaturama, jer nije znao francuski jezik. Te godine je dobio Grand Prix Bellus od redakcije tjednika France Dimanchea, a godinu dana kasnije prelazi u Ici Paris u kojem surađuje do umirovljenja 1999. godine. Krajem sedamdesetih, iako nastavlja surađivati s Ici Parisom, vraća se u Zagreb, surađuje i s domaćim novinama, najčešće Startom, ali i Nedjeljnom Dalmacijom, Slobodnom Dalmacijom, Arenom, Vjesnikom. 
Davor Štambuk ovjenčan je brojnim nagradama za karikature objavljivane u niz europskih i svjetskih časopisa, a dobio je i priznanja za svoj cjelokupan opus – 2003. godine francusko Ministarstvo kulture odlikovalo ga je Redom viteškog križa za umjetnost i literaturu, a 2007. predsjednik Hrvatske Stipe Mesić mu je dodijelio Orden reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
Crteži proslavljenog karikaturista završili su i na majicama, čašama, kuhinjskim krpama, podlošcima za čaše i pregačama, kao suveniri vinskog i gastro turizma. Mogu se kupiti u Zagrebu, a karikature na suvenirima tematski su vezane za gastronomsku ugodu i mediteranski hedonizam.
Ima li i danas i ima li dovoljno raznih začina u raznim novinama i magazinima prosudite sami, a uživajte u karikaturama Štambuka, koje imaju terapeutski učinak nasmijavanja.
Zvonko Sarić