Ujedinjeni narodi ovu godinu proglasili su »Godinom vode« s ciljem da na mnogobrojnim skupovima, savjetovanjima itd. razmatraju važnost upravljanja, gazdovanja vodom kao i njeno štedljivo i održivo korištenje. Jedna od osnovnih upravničkih djelatnosti je i kopanje kanala radi navodnjavanja ili plovidbe, kao i stvaranje rezerve vode. U ovom »osvrtu« bavit ću se prije svega kopanjem kanala, koji služe prvenstveno za plovidbu. Ideju mi je dao članak objavljen koncem siječnja ove godine u listu Politika pod naslovom: »Za Kinu moravski kanal je izvodljiv i isplativ«. Ovaj »stari san iz 1904. godine« obnovljen je za vrijeme mandata prethodnog predsjednika, koji je trenutno na čelu »Nacionalnog saveta za koordinaciju saradnje s Rusijom i Kinom«. Projekt je objelodanio 2013. tadašnji ministar u Vladi, bliski rođak bivšeg predsjednika koji je danas veleposlanik u Kini. Kinezi su i tada radili studiju izvodljivosti i isplativosti ovog projekta. Po svemu sudeći novi veleposlanik želi opet angažirati Kineze, za odgovarajući honorar; možda će njemu i rođaku također kapnuti koji novčić, recimo za određenu fondaciju. Na ovu vijest ponovo sam se slatko nasmijao isto kao onomad. Znajući mogućnosti današnjeg graditeljstva: projektanata, inženjera, statičara... skoro svi građevinski projekti su za određenu sumu novaca izvodljivi. Za konzultantske kuće isplativa je i izrada projekata, i studije izvodljivosti kao i ekonomičnosti za svaki »možda budalasto zamišljeni objekt«. Primjera radi: master plan za Palić. Svojevremeno sam u svojim rukama imao projekt isplativosti objekta »Rekonstrukcija i dogradnja subotičkog Narodnog kazališta«. Studija je u suštini bila korektna, jer je zaključila da je za održavanje zgrade potrebno godišnje osigurati 2 milijuna eura! Na ovu »sitnicu« tadašnji zagovornici projekta izgradnje uopće nisu obraćali pažnju. Prema nekim prethodnim procjenama Kineza, izgradnja kanala bi koštala oko 12 milijardi eura, a mogla bi se završiti za pet do sedam godina. Trebaju još pristati Makedonci, Grci ali i Kosovari. Ili treba pronaći način da se oni zaobiđu.
Korintski i Panamski kanal
Korintski kanal u dužini od 6.343 km izgrađen je u razdoblju od 1881. do 1893. godine (dvanaest godina) i praktično od kopna odsjeca Atički poluotok. Povezuje Jonsko i Egejsko more. Kanal je praktično usječen u stijene, najveća bočna visina na dijelovima je 66 m, širina kanala je 24,4 m, plovna širina 21,6 m, a plovna dubina 8 m. Iz ovih razloga preko njega plove manji, uglavnom turistički brodovi. Panamski kanal, dužine 77 km, povezuje dva ocena Tihi i Atlantski. Najveća visina kanala u odnosu na oceane iznosi 26 m. Ovu visinsku razliku brodovi svladaju preko 7 brodskih prijevodnica, u kojima se brodovi »dižu« na viši, odnosno »spuštaju« na niže nivoe. Na nekim dijelovima kanal je jako uzan i samo pomoću kanalskih pilota moguć je promet. Njegovu gradnju počeli su Francuzi 1880. godine. Prvi izvođač je »krahirao«, pa je gradnju preuzela jedna druga francuska kompanija, koja je dospjela u financijske teškoće, te je pothvat prodala SAD-u, koje su 1914. godine završile kanal. Gradnja je trajala 34 godine, a tijekom nje poginulo je ili umrlo od bolesti 22.500 radnika. Preračunavši na današnje cijene, izgradnja tog kanala koštala je 9 milijardi dolara. Ova dva kanala sam kratko naveo jer »naš kanal« Morava – Vardar – Solun gradio bi se u sličnim uvjetima.
Naš kanal, naš projektant
Kada je naša Subotica krenula u »razvoj«, velika smetnja u prijevozu robe bila je daljina plovnih rijeka, prije svega Tise. Zato je Magistrat angažirao projektanta Velikog bačkog kanala Józsefa Kissa da projektira kanal koji će povezati grad-jezero Palić s Tisom kod Kanjiže. Kanal bi počeo kod Gradske kuće, pa bi se preko rječice Vok (nekadašnji otvoreni kanal u Prvomajskoj ulici) ulio u Palić iz kojega bi novi kanal vodio do Ludoškog jezera, u koje utiče i ističe rječica Kireš. Njegovim proširenim koritom stigao bi do Tise pored Kanjiže. Idejni projekt je izradio u dvije varijante, i 1806. godine za to naplatio 6 tisuća zlatnika. Nije se bavio troškovima izgradnje. Gradski inženjer Joseph Wüsztinger 1820. godine pisao je o Paliću i spominje Kissov projekt kanala. Smatra da je to neizvodljivo zbog nedostatka vode, koja bi bila potrebna za funkcioniranje prijevodnice za brodove, jer visinska razlika Palić – Tisa iznosi 22 m, malo manja nego u Panami. Dio neplovnog kanala je 1817. izgrađen od Palićkog preko Krvavog do Ludoškog jezera. Po drugoj trasi izgrađen je drugi kanal Tisa – Palić, s ciljem da doveze »svježu vodu« iz rijeke. Ova voda se diže u vis dva puta pomoću skupih pumpi. Zato jedva čekam novu razvojnu fazu »velikog projekta«. I ja znam praviti studije izvodljivosti; naravno ako me angažiraju uz odgovarajući honorarčić. Moja baka bi rekla: »treba to i doživjeti«.
