Iako pripadnici nacionalnih/etničkih manjina čine danas između 10 i 20% svjetske populacije, a procjenjuje se i da je svaki deseti Europljanin manjinskog podrijetla, za međunarodno javno pravo neuobičajena dinamičnost u razvoju zaštite manjinskih prava tijekom posljednjih dva i pol desetljeća u Europi nije istodobno uvijek bila praćena odgovarajućom i objektivnom pozornošću znanstvenika i istraživača s područja bivše Jugoslavije na kojem se formiranjem novih etnocentričnih država pitanje prava nacionalnih manjina snažno postavljalo. Naime, iako je o manjinskim pravima na hrvatskom i srpskom jeziku u ovom razdoblju objavljeno više desetaka knjiga, zbornika i članaka, oni su različite kvalitete, cjelovitosti, opsega i aspekta razmatranja, uz najčešće manjkavosti apologetskog pristupa manjinske politike vlastite države ili deskripcije pozitivnopravnih rješenja. Prošle godine objavljena knjiga Europski sustav zaštite prava manjina autorice Nives Mazur Kumrić, znanstvene suradnice na Pravnom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Liègu (Belgija) i nekadašnje docentice na Katedri za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Osijeku, nedvojbeno je obogaćena hrvatska pravna literatura o manjinskim pravima. 
U Uvodnim razmatranjima autorica podsjeća da je zaštita prava manjina u prvom redu pitanje europske provenijencije, i to kako počev od nastanka ovog pitanja prije pet stoljeća, pa do suvremenog doba, u kojem su Vijeće Europe i Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi ključno pridonijele izgradnji pravnog okvira zaštite manjinskih prava, te obrazložila odabir tema obrađenih u sljedećih pet poglavlja.

Definiranje manjina

U prvom poglavlju Pojam prava manjina, najviše pozornosti posvećeno je povijesti definiranja manjina. Unatoč mnogim pokušajima, kako u okviru međunarodnih tijela i dokumenata (mišljenja Stalnog suda međunarodne pravde Lige naroda, potkomisije i komisije UN-a, Vijeće Europe, OESS), tako i teoretičara (najrelevantnija je definicija talijanskog profesora Francesca Capotortija iz 1977.) i dalje ne postoji općeprihvaćena definicija manjina. Razlog tomu je ne samo što je teško naći formulaciju koja bi ujedinila bitne sastavnice svih manjinskih skupina, već i zbog straha država glede posljedica koje bi ono moglo imati za njihov suverenitet, pa definiranje neke skupine manjinom ponajviše ovisi o diskrecijskoj ocjeni država. No, uzimajući u obzir pojedine elemente definicije manjina, nedvojbeno je da se brojčanost promatra isključivo u odnosu na razini države, ali ne i na razini regija, a kada je riječ o zaštiti jezične komponente nacionalnih manjina, dijalekti, za razliku od jezika, ne uživaju međunarodnopravnu zaštitu (ukoliko ovo posljednje primijenimo na lokalne prilike, razumljivi su napori da se od dijalektalne bunjevačke ikavice stvori poseban jezik). Posebna pozornost u ovome poglavlju posvećena je i raščlambi termina koji se odnose na zaštitu manjinskih prava (nacionalne, etničke, rasne, vjerske, jezične i kulturne manjine). Na dva načela istaknuta su u ovom poglavlju: prvo, međunarodni sustav zaštite ljudskih prava (čiji su segment i prava manjina), ne tretira sve ljude kao da su jednaki, jer oni to zapravo i nisu, zbog čega je svrha sustava manjinskih prava pružiti svima jednake mogućnosti za njihov slobodan i puni razvoj te ukloniti stvarne nejednakosti u ostvarivanju tih prava, te drugo, načelo promicanja identiteta ključno je u sustavu zaštite manjina jer se njime nastoji ostvariti što bolja uklopljenost manjinskih skupina u sredine, uz istodobno očuvanje njihova identiteta. Kada je riječ o pojedinim manjinskim pravima, a u knjizi su 13 pobrojanih kao najvažnija, autorica ih dijeli na prava prve generacije (npr. pravo na fizički opstanak), druge generacije (npr. pravo na očuvanje identiteta) te treće generacije (pravo na razmjerno i učinkovito sudjelovanje u javnom i političkom životu). Kada je riječ o pravu na obrazovanje svih stupnjeva s nastavom na jeziku manjine, kao jednom od najkompleksnijih u korpusu manjinskih prava, ono podrazumijeva da se »od država očekuje da, unatoč nepostojanju decidirane međunarodnopravne obveze, osnivaju i financijski potpomažu obrazovne institucije manjina te preuzmu aktivnu ulogu u njihovu obrazovanju« a kada je riječ o financijskim mogućnostima države »pri kanaliziranju državnih proračunskih sredstava ne treba zaboraviti da i pripadnici manjina plaćaju državi porez jednako kao i svi ostali građani te da stoga ne postoji osnova za diskriminaciju pri njihovoj dodjeli«. Glede prava manjina na političko sudjelovanje naglasak je na njegovoj učinkovitosti, a ne tek pukoj formalnosti, što kada se primijeni na lokalne prilike, znači da ono nije ostvareno ako je npr. tek olakšano osnivanje manjinskih političkih stranaka, već je potrebno osigurati njihovu efektivnu participaciju u političkom životu.

Povijesni razvoj zaštite prava manjina

Poglavlje Povijesni prikaz zaštite prava manjina sažima pravnopovijesne aspekte, počevši od najstarijih ugovora o zaštiti vjerskih manjina iz XVII. stoljeća, preko razdoblja stvaranja nacionalnih država u XIX. stoljeću (na Bečkom kongresu 1815. prvi put je deklarativno regulirana zaštita nacionalnih prava Poljaka u Rusiji, Austriji i Pruskoj, a na Berlinskom kongresu 1878.  novopriznatim državama Srbiji, Crnoj Gori i Rumunjskoj nametnuta je obveza zaštite prava vjerskih manjina), pa do XX. stoljeća i sustava zaštite manjina u okviru Lige naroda, UN-a i međunarodnih bilateralnih ugovora. U sljedeća dva poglavlja prikazane su djelatnosti dvije najvažnije europske organizacija koje tvore srž sustava zaštite manjinskih prava – Vijeća Europe i OESS-a te njihovih pravnih instrumenata kojima je, nakon sloma socijalističkih državnih sustava, kodificiran najveći dio međunarodne zaštite prava manjina. U prvom redu to su Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995. i Europska povelja o regionalnim i li manjinskim jezicima iz 1992. koje je donijelo Vijeće Europe te 8 preporuka i smjernica Visokoga povjerenika OESS-a za manjine donesenih u razdoblju 1996. – 2012. (među njima i Preporuke iz Haaga o pravu nacionalnih manjina na obrazovanje iz 1996. i Preporuke iz Lunda o učinkovitom sudjelovanju nacionalnih manjina u javnom životu iz 1999.). Uz analizu ovih i drugih dokumenata, dan je i detaljan uvid u aktivnosti najvažnijih tijela ove dvije regionalne organizacije (Odbora ministara Vijeća Europe, Europske komisije za demokraciju putem prava /tzv. Venecijanska komisija/, Visoki povjerenik OESS-a za nacionalne manjine i dr.), te stajalištima Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu iz više od stotinu odluka u povodu pritužbi zbog povrede Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. god.

Uspješni modeli

U šestom poglavlju dan je detaljan uvid u funkcioniranje dvaju uspješnih zapadnoeuropskih modela – zaštite danske manjine u sjevernonjemačkoj pokrajini Schleswig-Holstein i švedske manjine na finskom Ålandskom otočju, koji pokazuju da manjine ne moraju biti uzrok sukoba, već mogu biti konstitutivni dio pluralnog društva u kojem se različitosti kultura i tradicija percipiraju kao elementi njegova obogaćenja. Nakon Zaključka, dani su tablični prikazi etničke strukture 50 europskih država te manjinskih jezika u 25 država koje su ratificirale Europsku konvenciju o regionalnim i manjinskim jezicima, a knjiga završava opsežnom literaturom, koja, osim knjiga i članaka, obuhvaća i popis mnogih dokumenata različitih međunarodnih tijela te popis stotinjak presuda međunarodnih sudova.
Knjiga Europski sustav zaštite prava manjina cjelovita je i minuciozna pravnopovijesna i pravnoteorijska studija o zaštiti nacionalnih manjina. Očigledna nakana autorice da se ne upušta u manjinsku pravnu regulativu u pojedinim državama ili dvostranim međudržavnim sporazumima sklopljenim od 1990-ih godina, nedostatak prikaza primjene pravnog okvira zaštite manjina u pojedinim državama, te uočljivo izbjegavanje prikaza rješenja i praksi s područja bivše Jugoslavije, ne umanjuje njezino značenje. To se može promatrati i kao poticaj nacionalnim manjinama i državama da se kontekstualizacija i primjena pravnoteorijskih rješenja u konkretnim slučajevima izbori kroz odgovarajući pravni okvir zaštite manjina i, osobito, njegovu provedbu.
S. Bačić