Nakon višedesetljetnog saniranja i rekonstrukcije subotičke Sinagoge, uz prisustvo visokih dužnosnika iz susjedne Mađarske i naše domovine u ponedjeljak, 26. ožujka, s potpuno obnovljenim enterijerom, fasadom i okolicom biser subotičkog graditeljstva ponovno je predan za buduću »višenamjensku« uporabu. Osvrt na ovu građevinu i njenu sudbinu počet ću jednom osobnom pričom. Naime, doslovno rečeno, ja sam moju najraniju mladost proveo pokraj »židovske crkve«, kako smo mi zvali ovu prelijepu građevinu. Tu je sagrađena i »židovska škola«, shodno nekadašnjim urbanističkim principima. Nakon rata tu je bila smještena osnovna škola Vežbaona u kojoj su budući učitelji dolazili na ogledne satove i tu su oni održavali vježbe pod nadzorom profesora. Učiteljska škola je tada bila smještena u blizini. U ovoj zgradi sam se školovao šest godina.
»Kuća za okupljanje«
Pošto tada nismo imali nikakvu dvoranu za tjelovježbu, nastava tjelesnog odgoja izvodila se u dvorištu i uvijek je počela zagrijavanjem: trčanje dva kruga oko Sinagoge, koju je tada još posjećivala zajednica preostalih Židova. Sjećam se ushićenja kojeg sam doživio kada smo se, iskoristivši nepažnju čuvara, prilikom čišćenja, ušunjali u unutrašnjost. Sunce koje se probijalo kroz vitraže (djelo Mikse Rótha) u cijelom prostoru stvaralo je nevjerojatno mističnu atmosferu, kao dokaz vještine projektanata. Na pojedinim klupama na pločicama pisalo je ime svakog muškarca koji je imao svoje stalno mjesto. Kasnije, tijekom studiranja saznao sam da sinagoga, riječ grčkog podrijetla, doslovce znači »kuća za okupljanje«. Židovi su prve sinagoge gradili u »babilonskom ropstvu« da se okupljaju i sjećaju na jeruzalemski hram i da tu štuju Boga. Ovaj običaj se raširio svugdje gdje su živjeli Židovi. Posebni dani su bile subote i vjerski blagdani. Obred je vodio rabin koji je tumačio Tore i pjevani su psalmi. Muškarci i žene su bili odvojeni. Uz sinagoge građena su obredna kupatila i klaonice.
»Upisani križ«
Projektanti Komor Marcell i Jakab Dezső projekt su prvo ponudili segedinskoj židovskoj zajednici, ali oni su odbili ovaj za njih »čudan projekt«. Subotičani su ga rado prihvatili i u roku od dvije godine sagradili su objekt koji je svečano otvoren 1903. godine. Po riječima projektanata htjeli su spojiti arhitekturu podneblja odakle potječu s tradicijom svoje nove domovine, koja ih je prihvatila. Zato je Sinagoga po svojem vanjskom obliku i u osnovi zapravo tip istočne bizantske crkve zvane »upisani križ«. U kvadratnu osnovu »upisan« je jednokraki križ i tako dobijemo centralni prostor iznad kojeg je kupola koju drže četri stupa, tako se formiraju četiri manja prostora kvadratne osnove, iznad kojeg su četiri manje kupole. Zidne dekoracije i vitraži su pak elementi iz mađarske narodne umjetnosti. Zato govorimo da je Sinagoga građena u stilu »mađarske secesije«.
Osim uporabe suvremenih materijala, betona i čelika, sinagoga je imala još jednu osobujenost: imala je orgulje, koje su sovjetske trupe demontirale i odnijele; vjerojatno su poslužile kao čahura neke municije. Malobrojna židovska zajednica, poslije iseljavanja mnogih u Izrael, nije mogla izdržavati sinagogu, te ju je prepustila gradu na upravljanje 1975. godine. U vrijeme »ristićevog revolucionarnog kazališta« od 1985. do 1988. godine tu su održavane i kazališne predstave. Iznad klupa stavljen je patos i to je bila zapravo »višenamjenska totalna scena« gdje su gledatelji i glumci često mijenjali mjesta. Nakon dosta skandaloznih događaja, npr. uvođenje konja na »pozornicu«, kazališne predstave su ukinute. Obnova je praktično od tog doba trajala još dodatnih 30-ak godina. Sinagogi najiskrenije želim ljepšu budućnost.
