Faljnis, čeljadi moja dobra lipa i poštena ko što i sam jesam. Jevo sidim ode i mislim se šta ću sam sa sobom. Ne mili mi se ama baš ništa ni radit, ponamirivam to malo josaga i biž u salaš. Ovo vrime kugod da je poludilo, božem prosti. Položio sam već sve što se položit dalo, a sad gledim kroz pendžericu u ambetuš i mirkam one stare tetine stoce, kopane u drvetu, na tri noge, sve se mislim da će i one doć na red, ni ovako niko više na nji nije vridan ni sist. Omatorio sam, nisam vridan ni čestito ćućnit, oma štogod ko da sivne u krstima pa me posli tri dana boli rknjača. Bio sam niki dan kad je naišo onaj drugi talas zimoće što nam ga poslali iz Rusije kako vele ovi što trevljaju vrime, a trevljaju ga kugod prstom u pekmez. Baš isto kugod ona pripovitka o baći što je imo dva pametna sina. Taki su bili zdravo pametni da jedan divanio da će past kiša a drugi da će bit lipo vrime i jedan uvik potrevi, ljubi ga baćo takog pametnog. No, tako ja pošto me uvatila promaja u praznoj šupi, a i na galamu ove moje »ta oćeš da se pomrznemo, šta čekaš već iđi kupi ogriva« lipo krenio u varoš. Svakako sam moro štogod i poslom, a i poplaćat ove silne reštancije a i na hetiju tribam svratit, pa ko velim u jednim putu. Već na pošti sam se zdravo obradovo kad sam se umišo med ove što nigdi ne rade a dižu po dvi-tri plate na ime dičiji dodataka i cocijalne pomoći, i samo se guraje priko reda i još izdiru na onu mladu koja sirota već ne zna šta će od posla. Oma sam se sitio kadgodašnjeg vrimena: ja i žena odranili i iškularili dvoje dice a nismo imali pravo ni dinara na taj dičiji a sad doduše imadu samo ovi izabrani i bogom dani. Rabadžije dabome da nemaje. No, kad sam to obavio, odem ti ja u drvaru a sve mi sramota, ta poznadu me ta čeljad a ja eto moram kupit uglja na džak, nemam za čeg uzet na kamion. Al ne lezi vraže, kad sam ja tamo očo, čeljadi moja, a ono sav svit tako pazari ogriv. Prida mnom jedno petora limuzina i svi trpaju u šarage, na sicove i di god imadu mista. Sve mi svanilo, ta tišio sam sam sebe. »Braniša, nisi kandar jedini siroma. Ima nas tušta što džakujemo, a kako nam lipo iđe i džakovaćermo još fajin vrimena«. Danas krenio rad kruva i prid bivšim dućanom u selu, i prid bivšim odborom nika gomila skupi kolija. Šta je andraka, mislim se ja, i verglam biciglu, kad ono diljenje državne zemlje. Iznutra se čuje niko istiravanje pa sam samo produžio. Ta di ću stajat? To samo mogu ove velike gazde. Nema malim čoviku više lipog. Ta samo kaka kolija tiraje! Al da vam Braniša štogod kaže: da znate da brez perceta u avliji nikad ne mož bit gazda. A ovi su upravo taki: ne drže ni perce a otimaju se za zemlju samo tako. Ne znam jesul i brice poneli. Paor mora imat josaga, divanio mi dida i nije slago. Svi ti što su navelko se bavili samo zemljom, svi su propali. Pa gledajte samo kombinate. A onaj mali siromak sa svinjačićom, košaricom i sad se drži. Ajd, zbogom.