Republika Srbija 12. ožujka prisjećala se jednog neslavnog jubileja. Naime, na ovaj dan prije 15 godina ubijen je premijer Vlade Srbije Zoran Đinđić. Poslije II. svjetskog rata ubojstvo čelnika jedne države bio je izuzetni čin, ne kao na prekretnici XIX. i XX. stoljeća, kada su shodno anarhističkoj ideji mnogi državnici stradali od ruke ubojica. U novije vrijeme ubijeni su, osim Đinđića, predsjednik USA John Fitzgerald Kennedy (1963.) i predsjednik švedske vlade Olof Palme (1986.). Na »naš jubilej« poštovatelji su nosili cvijeće na njegov grob i mjesto pogibije, a nekadašnji partijski suborci su obnovili njegov oskrnavljeni mural prekrečen na bijelo na zidu Filozofskog fakulteta. Poslije dva dana obnovljeni mural je ovog puta prekrečen crvenom bojom. Meni osobno neshvatljivi su ovakavi izljevi mržnje, potpuno odsustvo pijeteta prema mrtvima. U svjetlu ovog događaja planira se postavljanje i njegovog spomenika, vjerojatno će biti potrebno stalno prisustvo straže. Sjetio sam se da su u Srbiji ubojstva političkih protivnika prilično prisutna već 201 godinu, kao i u najmoćnijoj zemlji svijeta, SAD-u. Istina, samo 162 godine. Zato sam malo istraživao politička ubojstva u ove dvije zemlje.
Tako to rade Ameri
Nakon oslobodilačkog rata i stjecanja neovisnosti od britanske kraljevine, prvi predsjednik SAD-a postao je George Wa-shington 1786. godine. Sadašnji predsjednik Donald Trump je 40. u ovom nizu. Za proteklih 232 godine ubijena su četvorica predsjednika Amerike. Prvi ubijeni predsjednik je Abraham Lincoln (16. predsjednik), koga je neposredno po završetku građanskog rata i njegove pobjede ubio glumac, pristaša secesije Juga 1856. godine. Dvadeset pet godina kasnije, 1881., jedan umobolnik ubio je Jamesa A. Garfielda (20. predsjednik) navodno jer mu predsjednik nakon višemjesečne molbe nije dao da bude veleposjednik u jednoj europskoj zemlji. Treći ubijeni, 25. predsjednik, bio je William McKinley koga je 1901. ubio anarhist poljskog podrijetla. U to vrijeme anarhisti, shodno svojoj doktrini, ubijali su kraljeve i ostale vođe da na taj način otklone ugnjetače naroda. Znači, u SAD-u za 45 godina ubijeno je tri predsjednika. Vjerojatno zbog poduzetih sigurnosnih mjera zaštite predsjednika ovaj niz ubojstava prestao je sve do 1963. godine kada je u Dallasu ubijen 35. predsjednik SAD-a Kennedy. O ovome je napisano podebelo izvješće državne komisije, mnogo filmova je snimljeno, napisani su romani ali pravi motiv njegovog ubojstva, nalogodavci i organizatori zasad nisu otkriveni. Slično kao i kod Đinđića ili Palmea. Poslije njega 1968. godine ubijen je njegov brat Robert F. Kennedy, najozbiljniji predsjednički kandidat, također u sumnjivim okolnostima.
Naša posla
U odnosu na Amere, srpska priča je starija ali i monotonija. Praktično, dvije porodice su se godinama ubijale međusobno. Moderna povijest Srbije počinje Prvim srpskim ustankom 1804. godine, pod vodstvom Đorđa Petrovića koga su Turci nazvali Crni Đorđe ili Karađorđe. Kada su Rusi sklopili mir s Turcima, nisu više pomagali ustanike, te 1813. godine Karađorđe s porodicom bježi prvo u Austriju a zatim u Rusiju. Tajno se vratio u Srbiju 1817. godine, ali po nalogu knjaza Milana Obrenovića je ubijen, a glava mu poslana kod sultana u Istanbul. Od tog doba knjaževinom Srbijom vladali su Obrenovići. Njegov mlađi sin Mihailo Obrenović je smijenjen, pa vraćen na vlast, da bi ga nezadovoljni radikali 1886. ubili na Košutnjaku. Njegov nasljednik Milan Obrenović postao je prvi kralj Srbije 1882. godine, kada je Srbiji priznata samostalnost. Njegovog sina kralja Aleksandra Obrenovića, koji je također imao sukobe s radikalima, ubili su zajedno sa ženom časnici vojske i mrtva tijela s kata bacili kroz prozor u baštu dvora. Za svaki slučaj ubili su i kraljičina dva brata, predsjednika Vlade i ministra vojske. Na prijestol je došao Aleksandar I. Karađorđević, koji je 1918. godine postao i kralj novostvorene kraljevine SHS. Organizator i vođa ovog časničkog puča bio je generalštabni pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. On je kasnije, 1914., organizirao ubojstvo prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu i time dao povod da Austro-Ugarska napadne Srbiju i započne I. svjetski rat kojeg su sve velesile priželjkivale. Posljedice smo svi Vojvođani osjetili. U ovim tragičnim i tužnim događanjima za mene je najtužnije to što se sadašnji predsjednik svih građana države, bar tri puta na raznim mjestima i u razno vrijeme, »skandalizirao« zbog »smanjivanja tona gradskom menadžeru« u izbornoj kampanji, a da nijednom nije izjavio (bar ja nisam čuo) da je skandalozno i drugo skrnavljenje Đinđićevog murala u vrijeme kada se želi da mu se podigne spomenik u Beogradu. Pitam se koliko je iskrena ta želja. Ili je to također bio dio predizborne kampanje.
