Intervju

 

Ljubicu Gligorević slušala sam na nekoliko znanstvenih skupova i izložaba koje je u Somboru organizirala Udruga građana Urbani Šokci. Suradnica je mnogih hrvatskih udruga u Vojvodini, a način na koji govori o temama iz etnologije nikoga ne ostavlja nezainteresiranim. S obzirom na to da  prostor Panonije ima toliko poveznica eto dovoljno povoda za intervju u Hrvatskoj riječi. 

 

 

HR: Etnologinja ste Gradskog muzeja u Vinkovcima, zapravo voditeljica Etnološkog odjela. Znaju vas i Hrvati s ove strane Dunava, jer ste česta gošća mnogih, prije svega šokačkih udruga i aktivna sudionica znanstvenih i drugih skupova. Jedno od priznanja za tu suradnju dobili ste nedavno u Somboru kada ste postali počasna članica Udruge građana Urbani Šokci. Odakle ta suradnja s vojvođanskim hrvatskim udrugama?

 

Kontinuirana suradnja s Udrugom građana Urbani Šokci je od njihova osnutka 2008. godine. Već sljedeće godine u suradnji s Udrugom Šokačka grana iz Osijeka organiziran je Prvi Međunarodni okrugli stol u Osijeku i Somboru na kojem sam sudjelovala i od tada redovito dolazim u Sombor. Kada su somborski Urbani Šokci 2010. godine organizirali međunarodnu izložbu Šokci i baština u Gradskom muzeju Sombor sudjelovala sam na otvorenju izložbe, kao i ove godine Lipi k’o slika, čime sam uistinu počašćena, kao i samim priznanjem počasne članice Udruge. Početkom listopada ove godine bila sam i u Baču na njihovoj drugoj po redu manifestaciji Ženskog tradicijskog češljanja Hrvatica u regiji, u organizaciji UG Tragovi Šokaca na kojoj sam održala prigodno predavanje. A prije svega toga, mislim da je to bilo 2004. godine bila sam u  Monoštoru u organizaciji njihova Kultuno umjetničkog društva Hrvata Bodrog na obilježavanju i proslavi Gospe Fatimske. U svakom slučaju, suradnja je uvijek vrlo ugodna. To su sve dragi ljudi i suradnici koji njeguju i drže do svoje tradicijske baštine i kulture što izuzetno cijenim, potičem i čemu se vrlo veselim. Veliki su napori i ljubav svih članova udruga nositelja ovih događanja, ali i pojedinačnih obitelji Šeremešić, Čoban, Tadijan i drugih, a stručnjaci i znanstvenici najmanje što mogu učiniti je surađivati.

 

Zlata Vasiljević

 

Opširnije u tiskanom izdanju