Negdje sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, a na radost armije malih i velikih gledatelja, sustav Jugoslavenske radio-televizije (JRT) u pauzama sportskih natjecanja uveo je simpatičnu praksu puštanja crtanih filmova. Ni u jednom TV programu, čak niti u onim specijaliziranim koji su »najbolje znali« što će i kada na kojoj televiziji biti emitirano (poput Studija, TV revije ili TV novosti), niste mogli pronaći podatke o tome čime će biti ispunjena petnaestominutna pauza u poluvremenu neke utakmice. Bilo je to vrijeme kada reklame još nisu evoluirale u svoje agresivne potomke, vrijeme kada se čak i taj dio »programa« ponekad rado gledao, jer je »imao dušu« (sjetimo se samo kratkih crtića o zlom vuku i dobrom moržu za eva sardine ili pak prave male priče o dječjoj hrani u kojoj konzilij kuhara s neizvjesnošću očekuje reakciju bebe na upravo spravljeni novi proizvod iz njihove kuhinje).
E, u to su vrijeme, dakle, crtići u poluvremenima bili istinska nagrada gledateljima, jer su bili puštani i mimo uobičajenih termina kakvi su obvezno bili u programskim shemama: u 19 i 15 prije Dnevnika i u okviru danas već zaboravljenoga Školskog programa (također u pauzama između tematskih emisija). U toj borbi simpatija (koji je najbolji: Pink Panther, Tom & Jerry ili Duško Dugouško, primjerice) svoju je publiku vrlo brzo pronašla i ondašnja čehoslovačka animirana serija o dvojici šeprtljavih ezermeštera pod nazivom A je to (I to je to), a koju je domaćoj javnosti »patentirala« također ondašnja Radio-televizija Zagreb.
Već prva epizoda, snimljena 1976. pod nazivom Kut’áci, osigurala je ovom animiranom filmu ulazak u legendu kakav je u to vrijeme u zemljama tvrdog socijalizma obično kasnije bio rezerviran za »ozbiljnija« djela poput igranog filma ili knjiga, primjerice. Naime, po riječima Mareka Beneša, sina redatelja ovog serijala Lubomira Beneša, prva je epizoda zabranjena zbog boja džempera koje su glavni likovi – kasnije nazvani Pat i Mat – nosili! Crvena boja Matove maje i žuta Patove bile su dovoljno provokativne za ondašnje kulturne poslenike u okviru partijskih komiteta, pa da u njima prepoznaju »simboliku izrugivanja« Sovjetskom Savezu i Kini, odnosno kolornoj kombinaciji njihovih zastava. A Kut’áci su, reći će Marek Beneš prije dvije godine u intervjuu hrvatskom portalu Express.hr, izvorno bili zamišljeni kao kratki film za kino-dvorane. Stvar s bojama u međuvremenu je – a trebalo je tomu proći tri godine – izglađena tako što su autori Matu navukli sivi džemper.
Međutim, niti od tog presvlačenja stvari s A je to, odnosno kasnije s Patom i Matom (bar u Čehoslovačkoj) nisu išle posve glatko. Tako je, recimo, maestralna epizoda Tapety od svog nastanka koncem 1979. do svoje televizijske premijere trebala čekati 1982., a sličnu sudbinu imale su i većina ostalih epizode nakon nje. Za ovaj dio teksta posebno je zanimljiv podatak da je već opisana pilot-epizoda u Češkoj prikazana 2009., dakle punih 33 godine od nastanka.
A što je to toliko intrigantno u ovom serijalu da je moglo uzburkati duhove ondašnjeg društvenog sustava? Sa stajališta zdravog razuma posve sigurno – ništa. A je to je običan, izuzetno uspjeli ciklus animiranog filma u najboljoj tradiciji svjetski poznatog češkog humora: blagog i toplog, koji nikoga ne vrijeđa, a u kom se opet svatko može prepoznati. Pat i Mat su kondenzirane šeprtlje na kakve se svakoga dana može naići u svakome stanu, s tim da se njihova trapavost gradativno hiperbolizira do umjetničkog vrha. Pat i Mat ste ujedno svaki Vi i Ja koji u praksi nismo vični čekiću, bušilici, cvikcangli ili pravljenju žbuke, ali smo zato u svakoj situaciji sposobni zaklati vola zarad kilograma mesa. Riječju, Pat i Mat su dva Grunfa koji su u stanju televizijsku antenu zakrpati grabuljama i starim kišobranom ili od nekoliko gramofonskih ploča napraviti jednu tako da u njoj čujete i koračnicu i rock i narodnu muziku.
Iako su ovu dvojicu upornih, ali vedrih likova (od obične ljuske jajeta) osmislili Česi Lubomir Beneš i karikaturist Vladimír Jiránek, prvih 28 epizoda serijala A je to (do 1985.) radili su za (slovačku) Televiziju Bratislava. Osim njih, na priči i scenariju već od prvih epizoda radili su i Jiři Kubíček (koji se pojavljuje već u pilot-epizodi), Vladimír Guldmann i Vendulka Čvančarová, a u novijem ciklusu serijala (koji je doživio ukupno 91 epizodu), od devedesetih do danas, kao redatelji i scenaristi potpisuju se još petnaestak autora, od kojih najviše Marek Beneš i Vlasta Pospíšilová. I kao što su Beneš i Jiránek zaštitna imena slike Pata i Mata tako je Petr Skoumal dao nezaboravni doprinos njihovom zvuku, točnije glazbi. Nezgrapno, disharmonično, ali nadasve simpatično »ta-daam-dam, ta-daam-dam, tadam-tadam-tadam-tadam-tadaam-dam« savršeno se uklapa u priču i stapa s karakterima ova dva lika koji od svakog problema naprave još veći.
P. S.
Serijal A je to, odnosno Pat i Mat do sada je prikazivan u više od 80 zemalja (kakav uspjeh tv exporta!), a ako se Pat i Mat pojave kod nas u kinima (snimljen je film), pogledajte ga; ako se pak nađete u Češkoj, na raspolaganju su vam i knjige Pat a Mat dokážou všechno (Pat i Mat mogu sve) i Pat i Mat a je to, a ako ste u Pragu i još je na repertoaru kazališna predstava Pat a Mat jedou na dovolenou (Pat i Mat idu na godišnji odmor), također ju pogledajte.
Zlatko Romić