Svaki vjernik će na Cvjetnicu držati u svojoj ruci neku grančicu, prisjećajući se Isusovog slavnog ulaska u Jeruzalem. Tako su ga i njegovi suvremenici dočekali s grančicama, cvijećem i radosnim poklicima. No, te grančice bile su simbol koji spaja suprotno stvarnosti: cvijeće slave i drvo križa koje ponižava, poklik oduševljenja, koji će postati poklik odbacivanja, simbol okupljenog mnoštva i potpune samoće. Prizor Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem uvod je u njegovu muku i smrt koja ga uskoro očekuje u tom gradu. Zato je tu i došao. A okupljena svjetina koja mu sada kliče kao Mesiji pokazat će uskoro svu prevrtljivost ljudske naravi, jer će vrlo brzo umjesto hvale vikati »Raspni ga!«.
Stoljećima na Cvjetnicu se u crkvama okupi veliki broj vjernika koji u svojim rukama nose cvijeće, maslinove ili neke druge grančice. Svi ti vjernici pjevaju i kliču Gospodinu toga dana te, slušajući čitanje Muke gospodnje, sude Isusovim suvremenicima i njihovoj prevrtljivosti. Ali kada prođu »veliki dani«, kada proslavimo Uskrs, crkve se naglo prazne. Nema više oduševljenih vjernika da pozdrave svoga Gospodina. Nismo li ipak u nečem slični onoj prevrtljivoj masi koja je oduševljeno dočekala Isusa u Jeruzalemu prije dvije tisuće godina?
Svečani uvod u muku
Cvjetnica nas podsjeća na početak Isusove muke za naše spasenje. Iako, tko ne poznaje Isusov život, teško može naslutiti da će nakon slavnog ulaska u Jeruzalem uslijediti odbacivanje i smrt na, za ono vrijeme, najsramotniji i najokrutniji način. Ni Isusovi učenici nisu mogli naslutiti da će njihov Učitelj, danas čašćen kao Mesija, već za koji dan biti mučen i okrutno smaknut.
Bilo je jednostavno pridružiti se masi i klicati Mesiji, bilo je jednostavno mahati palminim granama među stotinama. Bilo je sigurno i onih koji su se ponosili što su poznavali Isusa, što su ga susreli i s njim razgovarali, što ih je on jednom ozdravio ili su svjedočili nekom od brojnih čudesa. Takvi su se u masi hvalili, ponosni što o Mesiji znaju više od ostalih. No, uskoro se događa preokret. Još u sjećanjima nije izblijedio događaj slavnog ulaska u Jeruzalem, a Isusu se već sudi kao onom koji buni narod i zaslužuje da ga se okrutno kazni. Pitamo se - a gdje je sada sav onaj silan svijet koji mu je klicao, gdje su svi oni što su se pravili važni jer ga poznaju? Priključili su se masi, ali sada drugačijeg stajališta. Nisu se htjeli suprotstaviti svojim glavarima, nisu htjeli ići protiv većine, pa su se priklonili, iako je to priklanjanje značilo odbacivanje Mesije i njegovu smrt. Naravno, kao i danas, uvijek je lakše izabrati put kojim idu svi, ne izdvajati se, ne biti drugačiji. I sami učenici su se razbježali i ostavili Isusa samog, Petar je zatajio da ga poznaje. Strah pred mišljenjem većine pobijedio je čak i apostole. Mnogi pripadnici i jedne i druge mase našli su se tu samo iz želje da budu u središtu zbivanja, mnogi su sudjelovali jer su zaista i mislili kao masa koja viče, a za neke je prisutnost u drugoj masi bio trenutak slabosti i straha, zbog kojeg su se pokajali. Dok se spremamo s grančicama poći na Cvjetnicu u crkvu zapitajmo se kojoj masi pripadamo i zašto smo zaista tu.
Kršćanin i nakon Uskrsa
Cvjetnica i događaji koji će uslijediti nakon nje stavljaju na ispit našu vjeru. Dok kritiziramo mnoštvo koje jedan dan staje uz Isusa, a već sljedeći traži njegovu smrt, dok osuđujemo one koji su ga osudili, zapitajmo se na kojoj smo mi strani prema tome kako živimo svoje kršćanstvo. Prikloniti se mnoštvu u posljednjim trenucima Kristovog života značilo je odbaciti ga kao pobunjenika, složiti se s njegovom osudom. Danas prikloniti se mnoštvu znači odbaciti kršćanske ideale življenja, koji su svijetu smiješni i staromodni, znači odbaciti Isusovo učenje, jer se ono ne uklapa u trendove, a to znači odbaciti i Isusa. Kršćanin uvijek treba biti onaj koji će stati na stranu Kristova nauka, bez kalkulacije, pa čak i kad ga nitko iz okoline neće podržati. Bit ćemo drugačiji, možda ćemo morati otrpjeti koji podrugljivi pogled, ali nam život neće biti u opasnosti. Dakle, tek sitnu žrtvu trebamo podnijeti za Isusa, koji je za nas dao život na križu.
Zato nemojmo biti poput mnoštva Isusovih suvremenika, pa sada u ove dane živjeti vjeru, ići na svetu misu, a kada prođe Uskrs, prikloniti se većini, a na Krista zaboraviti do sljedećeg Uskrsa. Kršćanin je po krštenju pozvan živjeti svoje kršćanstvo svaki dan i tako iskazivati hvalu i slavu Bogu koji je za njega visio na križu.
