Čovjekov život se sastoji od mnoštva različitih želja. Težnje za njihovim ostvarivanjem ga pokreću na djelovanje. I kako koju ostvari, tako se javlja druga za kojom hodi. Mnoge od želja ostaju nedohvatljive, pa čovjek zapada u apatiju i bezvoljnost, osjeća se nesretno i neostvareno. Želje su različite, od sitnih materijalnih zadovoljstava do temeljnih čovjekovih težnji za ostvarivanjem kroz obitelj, prijateljstvo, dobrotu, pravdu… Svaka želja je pokretač. Ipak postoji ona temeljna težnja duboko u čovjeku iz koje proizlaze sve druge manje želje i težnje, a to je čežnja za Bogom i susretom s njim. Netko tu čežnju prepozna i odmah djeluje u smjeru njenog ostvarivanja, netko ju ne prepoznaje, pa luta ne znajući što zapravo traži, te ostaje nesretan iako mnoge ovozemaljske želje uspijeva ostvariti. Jer, u svakom čovjeku je usađena težnja prema onom višem, što ga nadilazi, prema Bogu, Stvoritelju.
Najvažnija želja
Samo jedna želja treba biti pokretač svih ostalih i pokretač našeg djelovanja, a to je želja za Isusom, kao što je imaju Grci u Ivanovom evanđelju: »Htjeli bismo vidjeti Isusa.« (Iv 12,21). Zatrpani različitim željama, velikim, malim, nametnutim od strane društva, zbunjeni i zabrinuti pred preprekama ostvarivanja svega što bismo voljeli, u vrijeme korizme treba se zapitati želimo li uistinu susresti Gospodina. Je li to naša istinska želja koja nas pokreće u smjeru ostvarivanja tog susreta, ili je još uvijek duboko zatrpana mnoštvom drugih želja? Bez te istinske težnje za ostvarivanjem susreta s Isusom vjerski život će nam postati besmisleni napor, beskrajno ponavljanje koje nam postaje sve teže podnošljivo, jer nema cilja kojem teži. Želja za Isusom, kao i druge želje, mora se roditi u srcu i postati iskrena čežnja, koja nastoji otići dalje od onoga do čega razum smatra da se može doći, za koju nema prepreka, koja pokreće cijelog čovjeka kako bi se došlo do ostvarivanja željenog cilja.
Želja za Kristom ne uništava ostale naše želje, nego ih pročišćava od sebičnosti, loših namjera, materijalizma i prizemnosti. Jer, sve naše želje usmjeravaju se k jednom višem cilju, a to je Bog. Čovjek mora nešto htjeti kako bi to uspio ostvariti. Tako mora htjeti nasljedovati Isusa, tražiti ga i željeti ga naći. Ta se čežnja za Bogom rađa u molitvi, u neprestanom kontaktiranju s njim, u tišini u kojoj možemo čuti njegov poziv da ga slijedimo. Zahvaćeni tim pozivom, postajemo oni koji ga tražimo, oni koji poput Grka iz evanđelja govore: »Htjeli bismo vidjeti Isusa«. Tako postajemo gorljivi, radosni kršćani, koji i ljude oko sebe mogu ponukati da tragaju za svetim susretom s Bogom.
Nije lako ići za Isusom
Isus ne želi povećati broj sljedbenika dajući lijepa obećanja. Naravno da želi da ga što više ljudi slijedi, da ima što više onih koji ga traže. No, svima koji žele ići za njim poručuje: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.« (Iv 12,24-25). Nasljedovanje Isusa i težnja za susretom s njim, on sam nas upozorava, podrazumijeva iskustvo umiranja sebi, svojim željama i idejama, kako bi se došlo do željenog susreta. To umiranje za kršćanina je pročišćavanje u logici Kristovog života, muke i smrti na križu. To ne znači odreći se samog sebe, nego se pročistiti od onoga što nas koči i ometa u ostvarivanju konačnog cilja. Teško je odbaciti svoje želje i interese, ponekad i bolno, ali kršćanin mora biti spreman na to ukoliko zaista želi biti Kristov.
Pa i onda kada se odluči i krene u potragu za Isusom, kada ta želja prevlada u odnosu na sve druge ljudske želje, ni onda nije lako. Čovjek prolazi kroz različite krize i kušnje. Čini mu se ponekad da je Bog suviše daleko, da ga ne može pronaći ni susresti. U tom dugom traganju za Bogom, stalno nešto ovozemaljsko pokušava čovjeka odvući od traganja, ljudska ograničenost govori da je potraga uzaludna, no kršćanin ne smije nikada odustati. Isus nam je svima obećao vječnost, ali ga već sada trebamo tražiti i slijediti. Zato ne dozvolimo da nas išta obeshrabri, niti zaustavi. Poslije pada treba nastaviti potragu i kroz molitvu dopustiti želji za svetim susretom s Bogom da nadvlada sve naše sitne i nevažne ovozemaljske željice.
