S osnutkom subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta (1945.), u relativno kratkom razdoblju, ansamblu i gledateljstvu nametnule su se vodeće glumačke ličnosti prema čijim se stvaralačkim osobnostima, glumačkim postignućima te kreativnim uplivom na druge, subotička teatarska scena prepoznavala i razlikovala od drugih. Nema sumnje, većina bi se onodobnih posjetitelja subotičkog kazališta već u prvim začetničkim postavkama, a pogotovo u kasnijem razdoblju, opredijelila za Gezu Kopunovića koji je nadasve svojim velikim talentom i prinosom obilježio subotičko kazalište od pedesetih do početka osamdesetih godina XX. stoljeća. 
A tko su nacionalni scenski prvaci? 
Primjerice, u Hrvatskoj, prema Zakonu o kazalištu, u članku 45, je utvrđeno: »Nacionalnim prvakom opere, drame i baleta hrvatskoga kazališta može postati osobito istaknuti kazališni umjetnik. Status nacionalnog prvaka dodjeljuje ministar kulture na prijedlog stručnog povjerenstva koje se osniva pri Ministarstvu kulture. Sredstva za plaću nacionalnog prvaka osigurava osnivač kazališta, odnosno kazališne družine u kojoj je zaposlen sukladno poseb­nom propisu«.
Opisujući Gezu Kopunovića, kroničarka i kritičarka Ivanka Rackov [Iz pozorišnog albuma, 1974.] navodi kako joj više liči na kakvog poslovnog čovjeka no na glumca, budući da je uvijek bio u pokretu i odavao rođenog optimista iz čije pojave zrači životna radost i nepatvoreni šarm. U tome se slažu svi koji su imali priliku upoznati Gezu Kopunovića, dodajući kako je znao biti također i energičan i ustrajan u svojim naumima, ako su to okolnosti nalagale. Rođen je 1. siječnja 1920. godine u Subotici, a njegova sklonost, možda bi bez ostataka valjalo ustvrditi: predodređenost za glumu, veoma rano je zapažena. Još dok je bio u školskim klupama, jednom prigodom zaigravši šegrta Ćiru, kada se na sceni jedne školske predstave osjeti »kao car«, pa kasnije »tragom te kemije« biva angažiran i u amaterskim, pučkim glumačkim družinama, koje su imale zavidnu popularnost među subotičkim Hrvatima između dva svjetska rata, budući da grad u tom razdoblju nema profesionalnu kazališnu trupu, pa ni nakon 1927. godine kada je konačno obnovljena kazališna zgrada koja je stradala u požaru 1915. godine i više od desetljeća bila izvan upotrebe. 
U tom razdoblju o kazališnim dobrovoljcima, koji zapaženo djeluju između dva svjetska rata, skrbe kako Crkva tako i pojedine građanske udruge, a u pisanju igrokaza među Hrvatima s ove i one strane Trianonske granice uz ostale isticali su se Blaško Rajić, Ivan Malagurski Tanar, Ivan Petreš, Antun Karagić i drugi. U takvom je okruženju poniknuo i Geza Kopunović, među nedvojbenom elitom koja je kako usmeno, tako i pisanom riječju hrabrila bunjevačko-hrvatski puk, neumorno ga potičući prema navlastitoj nacionalnoj, jezičnoj i kulturnoj postojanosti. No, njega privlače i drugi i drugačiji, a osobito ga mami profesionalno kazalište, pa ne propušta ni jednu predstavu onodobnih gostujućih trupa. Prema vlastitom priznaju (M. Miković, Seoska lola, Jago i pudar, Subotičke novine, 27. VII. 1982., 9.) bio je opčinjen glumačkim ostvarenjima Vike Podgorske (1898. – 1974.) i Dubravka Dujšina (1894. – 1947.), pa je posve razumljivo što se u vrijeme nastanka Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici i Geza Kopunović, nakon jedne audicije, u drugoj polovici 1949. godine našao u grupi među već postojećim ili budućim profesionalnim glumcima ovog kazališta u kojem će ostati sve do odlaska u mirovinu pune trideset i dvije godine. U to vrijeme u subotičkom HNK-u pokrenut je i djeluje Glumački studio u kojem su mladi, daroviti članovi ansambla dobivali glumačke poduke od najboljih kazališnih redatelja, teatrologa, jezikoslovaca i kritičara toga razdoblja. Spomenimo tek Vojmila Rabadana, Bratoljuba Klaića, Stjepana Bartolovića, zatim Huga Klajna, Emila Karaseka i drugih uglednih i priznatih kazalištaraca. Uz učenje i ovladavanje teorijskim znanjima, polaznici Glumačkog studija imaju obvezu redovitog nastupanja u brojnim predstavama koje su tada igrane na subotičkoj sceni. U svojstvu profesionalnog izvođača Geza Kopunović prvi put će zaigrati pred publikom u komadu Miška Kranjeca Put zločina, gdje tumači ulogu istražnog suca Leskovara. Ova predstava premijerno je prikazana 28. ožujka 1950. godine u režiji Stevana Nikolajevića.