Monoštor je selo okruženo vodama, šumama, terenima bogatim ribom i divljači pa i ne čudi što svaka kuća u ovom selu ima barem jednog ribiča, lovca ili pčelara. I ne samo po jednog. Iz većine kuća s ribičkim štapom, košnicama ili lovačkom puškom druguje po nekoliko generacija. Kako krene sezona, razmile se monoštorski pčelari po pčelinjaku, ribiči zauzmu najbolje terene, a lovci se raziđu po lovnim terenima u okolici sela. Ali jedan puta na godinu svi su na istom mjestu. Ne, ne zato što su naprasno ribiči i lovci postali pčelari ili ribiči i pčelari lovci, već zato što se jednom u godini svi okupe na sportskim susretima kako bi svoje snage odmjerili u nekoliko natjecanja. Jest da srčano brane boje svoje udruge, da svi vole pobijediti, ali je više svrha ovog susreta u druženju nego u nadmetanju. I svi će vam odreda ponoviti da nije važan rezultat, važno je što se uspiju barem jednom na godinu okupiti. Ponavljat će to, ali će ipak još danima kroz šalu podsjećati jedni druge tko je bio najbolji u malom nogometu, tko u šahu, tko se najbolje pokazao u gađanju zračnom puškom, gađanju lukom i strijelom, boćanju, bacanju potkovice i kome je karta najbolje išla.

Ljuti protivnici

U Monoštoru prvo susrećem Damira Šimunova, profesora tjelesnog po obrazovanju i poslu koji radi, a po ljubavi pčelara i voditelja školske pčelarske sekcije. Od njega i doznajem nekoliko detelja – sportski susreti organiziraju se četvrti puta, a pčelari, ribiči i lovci nadmeću se u sedam disciplina. Tu je i neumorni Ivica Periškić, poznati monoštorski (i ne samo monošorski) pčelar. 
»Tako smo osmislili ovaj dan i natjecanja da damo svakome priliku da sudjeluje. Ima ovdje i po tri generacije iz obitelji. Takva je i naša obitelj. Otac i ja smo pčelari, a moji sinovi lovci. U šali sam rekao supruzi kada nam je glačala dresove za natjecanja da prvo izglača njihove, dezinficira glačalo i tek onda izglača moju opremu«, kaže kroz smijeh Ivica, a vidi se drago mu što su sinovi blizanci Nenad i Ivan aktivni u jednoj od seoskih udruga. 
Dobro, nisu baš pčelari, ali nema se što zamjeriti ni lovcima. Ne možemo odoljeti, a da starijeg Periškića, čika Ivana pčelara, ne pitamo za koga će navijati na ovim susretima – svoje pčelare ili svoje unuke koji brane boje lovaca. Ne razmišlja ni tren i odmah odgovara: »Pa ja sam čelar, pa i navijam za čelare«. 
Monoštorske lovce već godinama vodi šokački zet Nedeljko Stojsavljević Bajša. Nismo se ovoga puta raspitivali kako se za to izborio, a očigledno mu dobro ide kada ga ne mijenjaju godinama.  
»Ne okupljamo se mi zajedno samo na ovim druženjima već i u zajedničkim akcijama uređenja i čišćenja«, kaže Bajša više onako u prolazu bez želje da se udubljuje u neki širi razgovor, jer od priče za novine mnogo mu je zanimljivija priča na terenu, gdje se njegovi lovci, ne puškama već nogometnim loptama, bore s ribičima.

Nogomet i tri lipe

Ovogodišnji sportski susreti počeli su, a kako drugačije nego li nogometnom utakmicom. No, bez obzira na to koliko vremena provodili u prirodi nemaju ovi monoštorski sportaši-rekreativci u nogama toliko kondicije da se nose na velikom nogometnom terenu, pa su, svjesni svojih dometa, izabrali onaj manji u školskoj dvorani. A utakmica baš ona prava. Tu je sudac, zapisničar, sportaši u dresovima – žutim, kako i dolikuje pčelarima, zelenim (lovci) i bijelim (ribiči) i navijači. A igralo se i navijalo srčano, baš kao na pravoj utakmici. Najviše sreće, ili nogometnog umijeća, imali su pčelari koji su na ovim sportskim susretima bili najbolji nogometaši. U tim nogometnim natjecanjima nekako najnezahvalniju ulogu imao je sudac Branko Matin, deklarirani pčelar, a trebao je suditi »ni po babu ni po stričevima«. I nije se dao omesti usprkos ponekom nezadovoljnom navijaču iz reda lovaca koji su se žalili na pristrasno suđenje. Brano sve prima uz osmijeh, jer zna: nisu ni ta negodovanja s aut-linije ni ozbiljni prosvjedi gnjevnih navijača.
Poslije nogometne lopte latili su se pčelari, ribiči i lovci ašova i simbolično posadili tri lipe ispred doma kulture u centru sela. Ivica Periškić s ponosom kaže da lipe nisu slučajno odabrane, jer što bi se drugo posadilo u akciji u koju su uključeni pčelari nego li neko medonosno drvo. Drugi dio ovih susreta nastavljen je u Lovačkom domu, a završio se, kako drugačije nego li paprikašem. Naravno iz kotlića. Nije da nas nisu zvali, a posebice na ono na kraju – kotlić, ali kako u cijeloj ovoj priči konačan rezultat nije najvažniji, poželjeli smo im zanimljiv nastavak dana i rastali se u centru sela. A već koliko sutra razmiljet će se pčelari po pčelinjacima, ribiči će u akciju čišćenja ribolovnih terena, a već će i lovci naći razloga da izađu u prirodu.  
Z. Vasiljević