Nedavno, prilikom neophodnog, ali nerado rađenog »sređivanja« svoje dokumentacije, naišao sam na jedan stari broj Republike, »glasila građanskog samooslobađanja«, koja je imala tematski prilog o korupciji. Moram priznati iskreno sam se radovao svom »nalazu«, jer sam nedavno u vijestima na TV-u čuo da se formiraju tri regionalna centra za borbu protiv korupcije: u Beogradu kao republički centar, u Novom Sadu i Nišu kao regionalni centri. U ovim centrima bit će formirane »udarne grupe« kao i »ad hoc udarne grupe«, tj. ako je potrebno bit će formirane posebne grupe za pojedine teže slučajeve, bar sam ja tako shvatio ovu vijest. Naravno, ovakva važna događanja trebaju imati mjesta u mojoj kolumni i zato me obradovao pronađeni prilog od dvadeset stranica, većeg formata nego što je npr. Hrvatska riječ. Prvo što me je iznenadilo je da je ova studija objavljena u broju 402-405, od 1. 4. – 31. 5. 2007. godine. Znači, prije jedanaest godina, i to od poznate autorice Vesne Pešić, koja je diplomirala filozofiju i doktorica je sociologije. Još uzbudljiviji je naslov njenog ogleda, bolje rečeno istraživanja: »Partijska država kao uzrok korupcije u Srbiji«. Ovaj članak je objavljen skoro istovremeno kada je počeo drugi mandat (od 15. 5. 2007.) tadašnjeg premijera vlade Vojislava Koštunice, koji je trajao oko godinu dana.

»Partijska država«

Vesna Pešić ovako definira »partijsku državu« i procese koji nastaju zbog toga: »u Srbiji političke (partijske) elite predstavljaju glavne uzurpatore državne vlasti, imovine i javnog sektora u cjelini. Višepartijski monopol na državu po nekim svojim posljedicama podsjeća na stari partijski monopol u komunističkom sustavu. No, to nisu identične pojave i ne treba ih izjednačavati. Nekada je partijski monopol, koji je držala jedna partija, bio opravdan komunističkom ideologijom i reprezentiran poretkom čiji su kontrolni mehanizmi odavno prestali važiti. Sada govorimo o partijskoj državi kao o fenomenu tranzicije kroz koju prolazi današnja Srbija u kojoj teku procesi privatizacije državnog i društvenog vlasništva i grade se tržišne i demokratske institucije kako bi se uspostavio pravni poredak po ugledu na Europsku uniju. Pojava partijske države u takvim uvjetima govori o tome da je tranzicija zapala u ćorsokak sistemske korupcije.« 
Neki drugi autori pak razlikuju dvije vrste korupcije: dominantnu i marginalnu. Iz skorašnjih vijesti saznajemo da su u Beogradu uhićena tri javna niža službenika zbog traženja mita. Po meni oni su primjeri marginalne, sitne korupcije, kada netko želi da se njegov slučaj brže riješi, kao što je brže dobijanje legalizacije objekata građenih bez dozvole. Broj takvih slučajeva neriješene legalizacije, po mom znanju, samo u Subotici prelazi brojku od tisuću. Kolika je onda brojka u Beogradu?! Uhićenjem nekoliko malih činovnika slabo će se ubrzati ovi procesi. Jedan od uzroka je i nesređenost katastarskih i vlasničkih odnosa parcela. No, da se mi vratimo onoj dominantnoj korupciji gdje je glavni akter »partijska država«.

Partijska podjela vlasti

»U drugoj, Koštuničinoj vladi, došlo je do stroge podjele vlasti i porasta partijskog utjecaja na državne i privredne institucije. Od formiranja te vlade, zapaža se rast sistemske korupcije, što ne znači da je ona za vrijeme prve vlade bila značajno manja. Takav trend će karakterizirati čitavo razdoblje,… dostižući povremeno alarmantne razmjere«, tvrdi Vesna Pešić. 
Shodno koalicijskim sporazumima, na temelju rezultata na izborima, počele su se dijeliti i javne funkcije. U stilu: ti ćeš imati dva direktora javnih poduzeća, mi četiri itd. Bio sam sudionik takvih dogovora. Ne trebamo posebno dokazivati da su ovakve tendencije i dalje na djelu, bez obzira na izjave pojedinih visokih rukovoditelja. 
»Uvjet svih uvjeta za eliminaciju partijske države, njenog monopola, sprege s tajkunima i sistemske korupcije jest da Srbija zaista raščisti sa zločinima, nasiljem, pljačkom, prikrivanjem ratnih zločinaca i s političkom policijom. Sve to održava mistiku nacionalističke ideologije; a ova legitimira partijsku državu, marginalizira interese građana«, tvrdi autorica istraživanja. 
Od ove konstatacije prošlo je već jedanaest godina i izgleda da smo još uvijek u zaostatku. Naša država se i danas najviše bavi grijesima onih drugih, prethodnih vlada, koje su dovele državu »do propasti« itd. Svi narodi, sudionici događaja u bivšoj zemlji su »manje-više krivi«, a o vlastitim »grijesima« zasad se uglavnom mudro šuti, da ne kažemo igra se žmurka. Priznaje se samo ono što se baš mora. Bitno je da imamo »udarne grupe protiv korupcije«. Radi podsjećanja: prvi antikorupcijski zakon donesen je 2005. godine.