Međunarodni simpozij o ulozi međunarodne zajednice u raspadu Jugoslavije održan u Vršcu od 4. do 7. studenoga 2004. godine pokazao je razlike u poimanju Jugoslavije, osobito socijalističke Jugoslavije, i njenoga rastakanja te potvrdio metodološke razlike u istraživanju tog (ili tih) procesa između srbijanskih  i hrvatskih povjesničara. Naime, u organizaciji Zaklade Friedrich Naumann već se šestu godinu za redom, a deveti put ukupno, organizira dijalog srbijanskih i hrvatskih povjesničara što je, samo po sebi, odličan potez. Povjesničarima, osobito onim starije generacije, otvorena je još jedna mogućnost komunikacije, a susreću se mlađi povjesničari koji se bez aktivnosti Zaklade Friedrich Naumann nikada ne bi sreli. U ovakvom broju, dakako. Na skupovima Zaklade Friedrich Naumann sudjelovalo je do sada približno 150 povjesničara iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije. Ove godine u Vršcu je bilo pedesetak povjesničara – tridesetak ih je izložilo rezultate svojih istraživanja.
    Pokazalo se da niti, koje su povezivale znanstvenike, politika netolerancije devedesetih godina nije pokidala, ali je umanjila mogućnost izravne komunikacije. Na susretima u »neutralnim zemljama« srbijanski  i hrvatski povjesničari isprva su stidljivo komunicirali što zbog patronažnih dušobrižnika koji su stvarali opći stav prema pojedinim povjesničarima, a što zbog, pokazalo se, ogromnih razlika u poimanju svrhe povijesti između srbijanskih i hrvatskih povjesničara, te razlika u metodama istraživanja i sadržajima koji se istražuju.
    Već na početku skupa – (pokrovitelj ovoga skupa bio predsjednik Srbije Boris Tadić,) – pokazalo se da mnogi srbijanski povjesničari traže krivca za raspad Jugoslavije, dok su hrvatski povjesničari izložili uzroke raspada Jugoslavije (ili raspada Jugoslavija). Na sreću ovoga skupa, ali i uopće za srbijansku historiografiju, referati Latinke Perović, Olivere Milosavljević i još nekih eminentnih srbijanskih znanstvenika, pokazali su da ima nade za srbijansku historiografiju. Međutim, dok se vrsni srbijanski povjesničari i dalje bave temama u Srbiji, osobito srbijanskim državnim zajednicama u 19. stoljeću, monopol na istraživanja društvenih procesa u Srba izvan Srbije do sada su imali klerikalni krugovi i nacionalistički orijentirani kvaziznanstvenici pa literatura o Srbima u Vojvodini, Baranji, Slavoniji ili Dalmaciji odiše govorom mržnje i služi na sramotu Srbima. Uz rijetke iznimke. Odista rijetke iznimke.
    Hrvatski su povjesničari pak pokazali, osobito mlađi – premda se to ne odnosi na Josipa Vrandečića i još neke vrijedne znanstvenike – da ne spadaju u historiografsku elitu ni po sadržajima svoga rada niti po metodama koje primjenjuju. To je ozbiljan prigovor »izborniku« hrvatske povjesničarske reprezentacije, koji se iskupio okupivši nepovjesničare koji se bave poviješću. Ton svim diskusijama, i standarde koje se rijetki dosegnuli, dali su Žarko Puhovski, hrvatski filozof, Zdravko Petak, politolog te, neka nam ne zamjere na barokiziranoj tituli, komparativni ekonomski polihistoričar. O temama koje su oni izložili i metodama koje su pojasnili najviše se razgovaralo na radionicama i na plenarnim sjednicama.
    Velik je prigovor organizatoru što na dijaloge ne poziva autore udžbenika i nastavnike i učitelje, kolumniste i feljtoniste dnevnih novina i tjednika jer se u njihovom radu, napominjemo, svakodnevnom, zrcale mnogi elementi povijesti i upravo oni stvaraju »javno mnijenje«. Nadamo se da će slijedeći dijalog, deseti po redu, a spominje se nekoliko hrvatskih gradova u kojima je moguće organizirati takav skup, znatno mjesto zauzeti analize udžbenika i nastavnih planova.
    Sažmimo, susreti povjesničara ništa ne mijenjaju – ne umiruju strasti jer ih nisu ni izazvali; ne otvaraju nova pitanja, jer se pokazuje kako se i metodama i sadržajima istraživanja znatno razlikuju; ne otvaraju nove projekte jer o temama još uvijek i kod jednih i drugih odlučuju nekompetentni činovnici ministarstava znanosti, kulture i prosvjete. Ali su odlična prigoda da se iskristalizira nova elita srbijanske i hrvatske historiografije, koja će istraživati društvene i strukturalne teme suvremenim metodama – dakle, raditi u timovima u kojima će osim povjesničara i sociologa i ostalih znanstvenika »s društvenih područja« biti i geografi, stručnjaci s područja agrikulture te ostali »prirodnjaci«.