Kako to biva i dolikuje, nedjelja je dan rezerviran za prirodu. Radni dani i obveze su završeni, a ako i nisu, moraju sačekati ponedjeljak jer neophodno je malo prošetati, nadisati se svježeg zraka i ne raditi ništa osim uživati u prirodi.
Nedjelja je dan i kada se kuhaju fini ručkovi, jede žuta juha, pa sve ostalo po redu, kad se okupi cijela obitelj za trpezom i to su običaji koje mi s ovih prostora volimo i u kojima uživamo. No, kako ne možemo dobiti baš sve što želimo i kako je žutu juhu i ostatak trpeze teško pripremiti u prirodi na rešetki, ovaj put smo to žrtvovali. Plan je bio kratak i jasan, idemo na najbliže jezero uživati u snijegu, ledu i bijelim prostranstvima, a za ručak ćemo pripremiti nešto brzo i praktično. U tim okolnostima stvar uvijek spašavaju roštilj kobasice, senf, kečap majoneza i kifla. Bili smo kreativniji, pa smo se sjetili i somuna i cijeli meni je bio u gepeku, pas i društvo u autu, a mi na putu do najbližeg jezera.
Put Čonoplje
Sreća je kada je najbliže jezero ujedno i divno jezero i kada na svojoj obali ima nadstrešnice i mjesta za ložište. Baš takvo je Čonopljansko jezero o kom smo jednom pisali, pa ćemo na zimski način pristupiti ovoj odabranoj destinaciji. Nevjerojatno je koliko gole grane drveća i snježna bjelina učine da mjesto promijeni svoj opis. Vani je bio pošteni minus, tako da je i površina jezera bila zaleđena i servirana da u njoj uživamo. Nismo se usudili težinom tijela provjeriti debljinu leda ali je pas bio dovoljno hrabar i znatiželjan, pa je prošetao par metara po ledu. Što smo kukali za zimom i snijegom isplatilo se, sada smo imali zimu u punom paketu.
Mrdanje prstima
Boravak u prirodi zimi je divan samo ako ste u pokretu ili pokraj vatre. Dakle podijelili smo se, dio šetača i radoznalih ljubitelja prirode je kružio oko jezera, što ljeti baš i nije moguće od grmlja, pa je ovo bila jedinstvena prilika za to, a drugi dio nas je prionuo loženju vatre, kako se prstići ne bi zaledili, a i kako bi naš nedjeljni ručak stigao na vrijeme. Na vrijeme za stomak koji se buni, ne na vrijeme vojvođanskog ručka u podne. U ovim prilikama loženja vatra na snijegu morate se sjetiti i ponijeti suha drva. Sve smo imali i bez problema je tinjalo kraj nogu i ručak je brzo bio gotov.
A poslije ručka...
Poslije ručka je najljepše odmoriti se, ali to ne važi kad smo u prirodi. Onda sve može. Tako smo mi, punih stomaka odlučili da je vrijeme za još aktivnosti. Našli smo neko malo uzvišenje i pristupili mu kao ozbiljnom brdu, napunili najlonski džak koji smo ponijeli za smeće dekom i krenuli u avanturu spusta. Nevjerojatno je koliko ljudi umiju uživati kao djeca. Vremenske prognoze su najavljivale dolazak proljeća, pa je trebalo zimu ispratiti kako valja – u to ime smo napravili i snjegovića. Neiskusno smo zaboravili saonice, pa je izostao dio u kojemu ih automobil vuče, ali je i bez toga ugođaj nedjeljnog ručka kraj zaleđenog jezera pobijedio.
Zima na planini je divna, ali je zima u ravnici još divnija. Prostranstva koja ona ima su beskonačna i kada se u daljini spoje s bijelom bojom zimskog neba, očaravaju.
Gorana Koporan
