E lipo neznam šta ću prija, al nikako se načudit. Ta već je utan kraj veljače, kako mi Joso srdito divani, i mačke se već manile onog njevog posla, a ni pet ni šest kad nas ondak snašo ovaj snig. Zavijalo mi, čeljadi moja, polak Ivković šora. Jedan ne mož u selo, jedan ne mož u varoš, onaj treći ne mož u salaš, niko se nije podapro da se latio razgurivat malkoc taj snig. Pitali jednog što ima taku mašinu, a on veli da mu nisu platili općinari ni pritprošlu zimu naftu a ko će sad kad ni nema mesnog odbora.? Sve ništa postalo bisno, nerozno, sve njim smeta i samo prave graju kugod da je kraj svita. Ta, čeljadi moja, ja se i sad sićam kad sam bio dite, cilo selo je borme išlo odbacivat od salaša do salaša, po šorovima i sokakima a sad toliko teknike a ja se skrndavio i odro obadva kolina o smrznut vagaš. A borme su kadgod i snigovi bili, ta ovaj sad je malo dite spram oni kadgodašnji. Išo sam u škulu, a snig veći od mene, kugod da iđem kroz kaki tunel. Sad palo koji centi, a svi napravili raziju i niko vanredno vele stanje, moš mislit. Po ovim ja tiram biciglu ko dvajst jedan. Samo se bojim, čeljadi, ovi što gledaju jel imamo zimske gume i lance. Doduše, za lanac ćemo lako. Skinem s mojeg Roke, sad je ionako puštan, pa namotam. Al zimske gume borme nemam. Nisam našo one brez drotoškog falca ni litnje, a kamol zimske. Kažu da sad smidu i oma u aps. Ta di ću se ondak krećat biciglom, ko će ostat na salašu pa ponamirivat? Muka je to i nevolja sad. Tako, kad sam sagledo, ja rišio lipo nigdi ni ne micat sa salaša dok ne prođe nevrime, a i onako nemam zbog čeg ić. Više se ne moderiram. Od baće mi, fala Bogu, naostajalo i ruva i kaputa i cvetera, samo nevolja što moram obuću uvik kupovat. Baćo je bio sitniji nogivi pa mi sve njegovo malo, a ja nogat, sav sam bisan na se. Pa me još i ova moja zna jidit. Veli mi: »Ta ko ti kriv kad imaš noge ko matori Kuckalo pa ti ništa ne pasira za obut‘«. No, sva srića da je stareška peca još uvik taka aktivna, a i ima dosta ovi kineski dućana pa se čovik jeptino mož obut. Vele, nije baš za hasnu al trva dok trva, čeljadi moja. Ne mož trajat sto godina kugod ona paorska peć što je ziđana pa majstor krenio kući. Došo do kapije, a gazda trk za njim sav unezviren i viče siroma »srušila se peć, srušila se peć«, a majstor mu veli: »A šta bi ti, očin, da ti za dvajst dinara trva sto godina?« Tako i ovo, kad platiš štogod po nadnice jal i manje pa ne mož čekat da ćeš hasnirat po vika. Neg, divanu nikad kraja a korizma i zima je još uvik, pa moram zać po guvnu i nakupit još drloga za peć, šupu sam davno već ispraznijo, čeljadi. Ovo kandar kako je krenilo moraćemo ostavit malkoc čutaka i drva i za kanikulu. Neg budite vi meni živi i zdravi, nemojte se ničim sekirat i mislit na nevolju. Mislite na čegagod veselo, čeljadi, nevolja će doć i sama. Ajd, zbogom.