Među najpogubnije vrste neznanja, po mišljenju Noama Chomskog, spada ono kada netko niti ne zna da ne zna! Primjerice, o neprijepornoj važnosti uporabe materinskog jezika manjina u kazalištu. I bez pretjerivanja dodajući, čak sudbinskoj važnosti njegovoga dovođenja na scenu. Pri tomu nije riječ o pukom povratku korijenima, još manje o plimi protu-postmodernizma, već o legitimnom čovjekovom pravu da polazeći od sebe, ovdje gdje jest, oslušne i različite druge glasove, s kojima je u dodiru i uspoređuje se s njima, uključujući i dinamiku različitih kazališnih poetika. Kloneći se zavodljivog stanja samoudivljenosti, sindromu otočke svijesti i dr., jer to ne mogu biti adekvatni odgovori, u multinacionalnom arealu, a osobito ako su ispunjeni uvjeti da materinski jezik, kao prvi naučen, već jest oblikovao bitan, presudni dio kulturnog kapitala svakog pojedinca i njegove narodne cjeline. Otuda je sadržan ne samo u jeziku kao kulturnom kôdu, već je duboko povezan s cjelokupnom tradicijom, načinom mišljenja, usmenim i pisanim djelima, nadalje navikama i običajima, humorom, hranom, itd. – obuhvaćajući dakle sve pojedinosti do obzora omeđena vidljivim krajolikom...     
Za razliku od onih koji bi ovo stajalište rado osporili, premda se ne može izbrisati ono što čovjek jest, Matija Poljaković je cijelog svojega vijeka bio duboko angažiran u korist materinskog jezika kojim se većina naših sunarodnjaka ne služi smjelo i dostatno, kako doma, tako i u javnom prostoru. 
»Jezik učimo jer ga nitko ne progovara spontano«, ističe jezikoslovka prof. dr. Sanda Ham. Kazalište je možda jedno od najboljih mjesta da ga se ondje usvaja i uči, čuva i njeguje, razvija i obogaćuje tijekom cijeloga života. Promišljeno i mudro. Pogotovu što je hrvatska jezična situacija pomalo složena (ali nije zamršena), smatra prof. Ham, »jer je hrvatski jezik tronarječni (ili, kako danas češće kažemo – trojezični), svako se narječje grana u svoje dijalekte, a oni dalje u svoje govore«.

Materinski jezik između jakih kulturnih tradicija

Unatoč rizicima, ne bježeći pred neizbježnim posljedicama konzekventne raščlambe društvene i političke kritike, Matija Poljaković nikada nije odstupio od svojih moralnih načela, bolje reći svjetonazorskih uvjerenja. U nj su ona oduvijek bila utemeljena u hodu protiv bezobzirnosti vlasti, krivo usmjerenog elitizma, neskriveno u borbi protiv svih vrsta društvenog otrova što nam ga serviraju poslušni za račun onih koji pokušavaju postati veliki i moćni. 
Pri tom je uvijek znao do koje bi se mjere, i zašto, trebalo prikloniti tradiciji, općenito vrijednostima iz prošlosti, a kada taj čin eventualno može postati čak i njen balast. U književnosti, napose u onoj namijenjenoj kazalištu, držao je važnim očuvanje žanra. Obraćajući se konvenciji ukoliko ona čuva smisao kazališnog djelovanja, okupljanjem gledateljstva kojemu se želio obraćati, među ostalim znalačkom ponudom prikladnog repertoara, uz, razumije se, kazališnu kritiku, kao nezamjenjivu, amalgamirajuću snagu cjelokupnog stvaralačkog čina, u sklopu izvođačke umjetnosti na sceni. Pri tom je bio posve načisto da svaki hrabar kazališni angažman, uz nove gledatelje donosi i one svoje posljedice koje možda nisu uvijek bile željene, poput onih nastalih iz pera zaplašenih ili neodlučnih kritičara, a u povodu Para žutih cipela ili Ludograda i drugih sličnih komada.
Pored ostalog, kazalište je skupa i zahtjevna ali i visokoučinkovita institucija. Tim prije čudi što je malo tko razmišljao da je za njegov osnutak i razvoj neophodno potrebno osposobljeno mnogobrojno umjetničko kazališno osoblje, a to su svi oni akteri koji stvaralački pridonose nastanku cjelovitog scenskog djela te prema tome nužno sudjeluju u nastanku kazališne predstave. Razumije se, to su u prvom redu redatelji i glumci, nadalje dramaturg, te scenograf i kostimograf, te autor glazbe. A iza scene je inspicijent iliti njezin glavni lik koji nadzire i upravlja svim za gledatelje nevidljivim poslovima što se u funkciji scenskog čina odvijaju iza kulisa. Zatim, svaka predstava ima svoga rekvizitera koji brine o predmetima glumcima potrebnim na pozornici, a ako je nužno potrebno pridodaje mu se i oružar; on vodi računa da se ne bi dogodilo nešto neželjeno. Ovako posloženu ekipu upotpunjava, a ponekada i doslovce spašava šaptač. Uz njih su i kazališni električar, šminker, ton majstor, šef rasvjete i scenski radnik tehničko osoblje kazališta. Tehničko kazališno osoblje čine svi kazališni djelatnici koji iza pozornice sudjeluju pri stvaranju predstave, a nisu umjetničko osoblje. 

Jezik kao nositelj kulture

No, nema sumnje, od osobite je važnosti uloga koja pripada materinskom jeziku u kazalištu, budući da svaki jezik donosi sa sobom i kulturu svojih govornika. Poštujući i čuvajući jezik, postupno se širi i usložnjava, pa nadasve i razvija kultura njime zapisana, uvažavaju njegovi govornici, čuva njihovo mjesto i prinos uljudbi, što može biti važnije i od omamljujućeg frenetičnog pljeska publike i dobre kritike na račun izvođača predstave. 
I još nešto: Poljaković je bio načisto sa stanjem svijesti, te razmjerima stvarne hrvatske jezične različitosti unutar postojeće cjeline našeg materinskog jezičnog medija, budući da je raspolagao potrebnom empatijom glede našeg književnojezičnog zajedništva i moći sporazumijevanja. 
I na kraju se još jednom podsjetimo: vrhunski hrvatski dramatičar Matija Poljaković iz Subotice (1909. – 1973.) studirao je teologiju u Zagrebu, a diplomirao pravo u Subotici. Sudačku službu do II. svjetskog rata obnašao je u Subotici, Šidu i Derventi. Mađarski fašizam onemogućio mu je povratak u rodni grad pa je pristupio partizanskom pokretu, djelujući kao vojni obavještajac. Iz rata se vratio s činom časnika i neko vrijeme je zamjenik zapovjednika grada. Premda je bio u stalnom sukobu s nositeljima režima zbog državne politike prema bačkim Hrvatima (1940-ih i ranih 1950-ih agrarne reforme i zabrane osnivanja hrvatskih razreda, 1970-ih zbog utrnuća Matice hrvatske), ipak ga nisu mogli zaustaviti. Oslanjajući se na čudesnu moć jezika, a rukovođen svojom darovitošću najizvođeniji je autor subotičkoga kazališta. Pučkim igrokazima i komedijama s folklornim motivima, u izvornoj bunjevačkoj ikavici oduševljavao je publiku, ostajući oštar društveni kritičar u dramama iz suvremenog građanskog života, kao i satiričnim komedijama pisanim hrvatskim standardom.