Brojnim događajima i proročkim riječima Stari zavjet naviješta dolazak Krista Spasitelja među ljude. Tim se riječima i događajima u novozavjetno vrijeme potvrđuje Isusov mesijanski identitet, ne samo od strane apostola, nego se i Isus u otkrivanju svojeg identiteta poziva na ono zapisano u Starom zavjetu. Tako u Ivanovom evanđelju, otkrivajući svoje poslanje kaže: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni« (Iv 3,14).
Mjedena zmija
Dok su Izraelci putovali pustinjom prema Obećanoj zemlji, počeli su mrmljati protiv Boga i njegovog sluge Mojsija. Predbacivali su Bogu dužinu puta, žalili su se što jedu istu hranu, umjesto zahvaljivanja za izbavljenje, počeli su čak govoriti da im je u ropstvu bilo bolje. Bog se razljutio na njihova mrmljanja i poslao im je kaznu – zmije. No, Božje milosrđe je veliko, te on prašta svakom raskajanom grješniku. Tako je i Izraelcima oprostio nakon što su se pokajali zbog mrmljanja. Naredio je Mojsiju da podigne mjedenu zmiju i tko u nju pogleda bit će ozdravljen od ugriza.
Ugriz zmije dolazio je kao posljedica grijeha, a kajanje i pogled na mjedenu zmiju bilo je znak spasenja. Podignuta mjedena zmija za spas Izraelaca, koji tonu u grijeh jer se okreću protiv Boga, umjesto da zahvaljuju, praslika je Isusa uzdignutog na križ zbog naših grijeha i radi našeg spasenja. Bitno je uočiti da je Bog svim Izraelcima ponudio spasenje. Uzdignuta mjedena zmija bila je vidljiva svima. No, bilo je potrebno najprije da se pokaju zbog svojeg grijeha, da shvate što čine i zašto je to pogrešno, te da iskreno zažale zbog učinjenog. Drugi uvjet spasenja bio je pogledati znak koji je Bog ponudio, ne odbaciti ga, nego učiniti što Jahve traži, usmjeriti pogled prema onome što Gospodin pokazuje. No, nije ozdravljao niti lik zmije, niti pogled, a ni kajanje. Nego Gospodin svojom snagom i milosrđem. A kajanje i pogled prema mjedenoj zmiji bili su izraz vjere u Boga i njegovo milosrđe. Dakle, čovjeka ugrožava njegov grijeh, ali mu Gospodin nudi spasenje. No, potrebno je grijeh priznati, pokajati se iskreno i vjerom prihvatiti da je Bog jedini koji može spasiti i da će to učiniti ako je naše srce iskreno, raskajano i puno vjere. Znak spasenja za Izraelce u pustinji bila je mjedena zmija, a za nas kršćane taj znak je Isusov križ. Bog daje znak, ali u njega treba usmjeriti pogled, to znači promjenu dosadašnjeg pogleda, njegovo odvraćanje od nebitnog ka bitnom, od grijeha prema spasenju.
Pogledati prema križu
Spasenje koje nam Bog nudi po Isusu Kristu daleko nadilazi ono ponuđeno Izraelcima u pustinji. Ovo novo tiče se vječnosti. No, isto imamo uzdignuti znak prema kojem trebamo usmjeriti pogled. Taj znak je Krist, Sin Božji, koji visi razapet na križu. Na križ su ga doveli naši grijesi, ali on tim istim križem želi nas spasiti od grijeha i osloboditi za život vječni.
Tjelesnim očima mi često gledamo križ. On visi u našim kućama, nosimo ga kao dio nakita, ali mnogo puta on je samo ukras, jer ga ne gledamo očima vjere. Usmjeriti pogled prema križu znači kleknuti pred njega, priznati se grješnikom radi kojeg je Isus bio raspet, ali pokazati vjeru u njegovo uskrsnuće i otkupljenje koje nam je svojom smrću darovao.
Križ je znak i sredstvo našeg spasenja, ali i izraz našeg prihvaćanja, onog što nam Bog po križu daruje. Izraz je i naše vjere i pouzdanja u Boga. Kršćanin živi od pogleda na križ, zahvalan Spasitelju za neizmjernu ljubav iz koje je prihvatio tolike muke samo da bi nas otkupio. Želimo se u svijetu istaknuti kao kršćani tako što nosimo križ oko vrata, stavljamo ga u kuće i automobile. No, da imamo križ uvijek uz sebe mora se poznati po našem životu. Bogu nije dovoljno da znak spasenja nosimo sa sobom, možda čak i iz praznovjernih razloga. On želi da živimo životom u čijem središtu je taj znak. Da se ispred križa molimo, da s pouzdanjem pred križem Njemu predajemo svoje tuge i radosti, cijeli svoj život i da u društvu živimo svjesni da nas Isus s križa gleda.
Korizma je milosno vrijeme u kojem se mnogi vjernici uistinu trude promijeniti svoj život zahvalni Kristu za njegovu žrtvu. Ali, proces mijenjanja i obraćenja treba nastaviti i nakon korizme, jer taj proces treba trajati cijeli život, a ne samo četrdeset dana. Tako prihvaćamo od Boga darovan nezasluženi dar spasenja, plaćen prolivenom Kristovom krvlju.
