Roman Simić hrvatski je pjesnik, kritičar i prozaist. Rođen je 1972. u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Njegove priče uvrštene su u nekoliko pregleda hrvatske proze i prevedene na francuski, švedski, slovenski, njemački, poljski, češki, bugarski, litavski i engleski. Urednik je književnog časopisa na stranim jezicima Relations i biblioteke Živi jezici – Antologija europske kratke priče, organizator i urednik Festivala europske kratke priče. Objavio je U trenutku kao u divljini (poezija, 1996.); Mjesto na kojem ćemo provesti noć (priče, 2000.); U što se zaljubljujemo (priče, 2005.); Nahrani me (priče, 2013.). Knjiga priča U što se zaljubljujemo dobitnica je nagrade Jutarnjeg lista za najbolju domaću proznu knjigu u 2005. Ovu zbirku od jedanaest priča posvetio je svojoj rasutoj obitelji, čime se naslućuje bolna točka iz koje se mnoge od tih priča rađaju. Zbirku otvara priča Okvir za obiteljskog lava, mozaik obiteljskih fotografija koje pripovjedač s mukom nastoji složiti u funkcionalnu cjelinu. Staru priču kako fotografija može prizvati sjećanje Simić ovdje potire, smatrajući kako fotografije prikazuju ono što smo zaboravili, a ono čega se sjećamo – ne mogu prikazati.
 »Fotografije, baš kao i sjećanja, ovdje šute. Očekivati da nam otkriju razloge bilo čega; svakodnevni kaos uzroka i posljedica, prostor koji se u nama puni i prazni snagom i slabošću, zahvalnošću, bolom, izdajom, ljubavlju... bilo bi jednako nadi da će iz mora slika japanskih turista, okupana pjenom senzacije, makar i za stotinu godina izroniti i objasniti se priroda našega rata ili talijanske renesanse« (Simić 2005: 13.).
Simić je u svojim pričama izvrstan tumač mapa ljudske duše. Suočavajući svoje junake s vlastitom prošlošću, brižljivo otklanja naslage godina s duše i ondje čita što je to sve ucrtano u čovjeka od njegova djetinjstva do odrasle dobi. Ovaj proces raščišćavanja i ogoljavanja nije ni kratak niti bezbolan. Ono što je duboko iznutra često ima svoje reprezente izvana, u licima ljudi, licima njihovih domova – sadašnjih i bivših, ali i u njihovim djelima, govoru, pa i u upornoj, dugogodišnjoj i desetljetnoj šutnji. Realistička metoda dominira u Simićevm pričama. 
Životi protagonista njegovih priča razlomljeni su odrazi društvene zbilje koja održava privid cjelovitosti. Takva kakva je, zbilja se prikazuje kao rezultat osobniih i kolektivnih povijesti, kao zbir loših sjećanja i nesretnih godina.
Na simboličkom planu osobna previranja i problemi predstavljeni su kroz vidljive i naizgled nerazrješive simbole, koji su dani i u samim naslovima priča. Ovi simboli katkad su i višeznačni. U priči koja otvara zbirku, Okvir za obiteljskog lava lav je simbol tajne, ali i straha, nedostajući, neispričani dio na naličju obiteljskih fotografija. 
U jezgri svake od ovih priča je i priča, ogled o nastajanju priča na najrazličitije načine. Protagonisti i ne znajući postaju vrsni pripovjedači svojih i tuđih priča, kojima ova vještina ne donosi iscjeljenje, ali ih na neki način ipak oslobađa povijesti. Većina Simićevih likova opterećena je osobnom, obiteljskom ili kolektivnom poviješću, teretom koji je stavljen kao zaplet i početak priča.
Zbirka priča U što se zaljubljujemo može se čitati kao analiza osobnih doživljaja stvarnosti i kao promišljanje nad kolektivnom sudbinom jednog podneblja natopljenog povijesnim potresima, kao i posljedicama koje oni ostavljaju na svakog protagonista ovih priča.
K. Dulić