Beogradske lokalne izbore održane 4. ožujka najlakše je opisati s četiri ponuđena odgovora:
A) Pobijedio je Aleksandar Vučić 
B) Pobijedili su Aleksandar Vučić i naprednjaci
C) Oporba u Beogradu je deklasirana
D) Ništa se nije promijenilo
Koji god odgovor zaokružili – svaki je točan.
Suština je da su šef države Aleksandar Vučić i Srpska napredna stranka (SNS), čiji je također predsjednik, osvojili apsolutnu vlast u glavnom gradu Srbije. 
Apsolutnu vlast – to znači da će, sjedeći na 64 stolca, imati komotnu većinu na ukupno 110 vijećničkih sjedala prijestolničkog parlamenta. Za većinu u Skupštini Grada Beograda, dakle, naprednjacima, matematički gledano, ne treba nitko, pa ni koalicijski partner u državnoj skupštini Ivica Dačić, čiji su se socijalisti »za prsa« uspjeli provući iznad izbornog praga.

Pobjednici i gubitnici

Ukratko, službena verzija glasi ovako: Na lokalnim izborima u Beogradu pobijedila je lista »Aleksandar Vučić – Zato što volimo Beograd« s 44,99 osvojenih glasova (366.461), što znači da će u novom sazivu gradskog parlamenta imati apsolutnu većinu od 64 mandata. Izborni prag su, uz naprednjake, prešle još samo tri izborne liste, od ukupno 24 koliko ih je sudjelovalo u izbornoj utrci. 
Na drugom mjestu je lista »Dragan Đilas – Beograd odlučuje, ljudi pobjeđuju« s 18,93 posto (154.147 osvojenih glasova), što donosi 26 mandata.
Za treće mjesto izborila se lista nekadašnjeg vaterpolskog reprezentativca i aktualnog predsjednika Općine Novi Beograd »Aleksandar Šapić – Gradonačelnik«, kojoj će s 9,01 posto glasova (73.425, glasova) pripasti 12 mandata. 
Vijećnike u Skupštini Grada Beograda imat će još samo lista »Ivica Dačić – Socijalistička partija Srbije (SPS), Dragan Marković Palma – Jedinstvena Srbija (JS)«, koja je dobila potporu 6,13 posto birača (49.895 glasova) i osvojila osam mandata.  
Sve ostale liste, partije i koalicije bile su ispod izbornog praga. Na tom popisu izbornih gubitnika su i neka vodeća imena današnje oporbe, a nekadašnje vlasti.
Tako u sljedeće četiri godine u radu gradskog parlamenta neće sudjelovati nitko iz nekad vladajuće Demokratske stranke (DS) koja, udružena sa svojim bivšim »frakcionašima« – Borisom Tadićem (Socijaldemokratska stranka) i Zoranom Živkovićem (Nova stranka), te sa strankom Zelenih, nije uspjela dosegnuti ni do polovice izbornog praga osvojivši samo 2,25 posto ili 18.286 glasova.
A s druge strane praga gradskog parlamenta ostat će i Vojislav Šešelj koji je sa svojim radikalima »prebrojao« tek 19.094 glasa ili 2,34 posto, te Demokratska stranka Srbije (DSS) i njezin šef Miloš Jovanović kojima se priklonilo 1,12 posto birača (9.084 glasa).
Više nego što su se nadali - 3,44 posto ili 28.017 glasova, uknjižili su aktivisti građanske inicijative  »Ne davimo Beograd - Žuta patka - čiji grad, naš grad«. Premda ispod izbornog praga, osvojeni glasovi njihov izborni rezultat čine utoliko većim jer su prvi put sudionici izbora, a nemaju partijsku infrastrukturu niti političko iskustvo. Sve u svemu – osim entuzijazma i uz potporu postojećeg – ali nedovoljno artikuliranog, građanskog bunta - »patkari« (kako su ih pogrdno zvali Vučićevi naprednjaci) u sadašnjim okolnostima nisu mogli računati na snažniji izborni vjetar u leđa.
Atrakcija prošlogodišnjih predsjedničkih izbora Ljubiša Preletačević Beli (alias Luka Maksimović) u utrci za beogradski parlament nije uspio nametnuti biračima svog šarma za više od 19.013 glasova, što je tek 2,33 posto. 
Objašnjenja i prigovori

Kako je Vučić tako nadmoćno pobijedio? Popis odgovora je malo duži od ona četiri ponuđena uz ishod izbora s početka ovog teksta, no – tom su trijumfu dobrano pridonijele nekolike činjenice. Njihov je redoslijed manje bitan, ali su u zbroju nedvojbeno bile presudne za konačan zbroj glasova i 64 osvojena vijećnička mandata koja će međusobno podijeliti uzdanice naprednjaka s liste »Aleksandar Vučić – zato što volimo Beograd«.
Prije svih odgovora dva su neporeciva, a brojkama i činjenicama lako dokaziva. Prvo, izborna utrka bila je višestruko neravnopravna, gledano poglavito kroz prizmu dostupnosti medija svim sudionicima kampanje. Drugo, Srpska napredna stranka skrila se pod skute visokog rejtinga svog predsjednika i šefa države Aleksandra Vučića, te njegove sveopće dominacije u medijskom, političkom i svekupnom javnom prostoru.
Dalje, a ništa manje bitno – Vučić i SNS imali su nasuprot sebe protivnike uglavnom nespremne i manje-više nedostojne izborne utrke kakva je borba za vlast u glavnom gradu države. Anemična, podijeljena, sujetna i posvađana oporba nije unutar vlastitog korpusa mogla usuglasiti skoro ništa čime bi se mogla suprotstaviti moćnoj partiji na vlasti. Utoliko prije što naprednjaci i njihovi koalicijski partneri svoju snagu oslanjaju i na političku infrastrukturu države i državnih institucija, obilato koristeći te resurse za stranačku promidžbu. Nije to, istini za volju njihov recept – radile su to i ranije vlasti – ali, uz razmjerno manju mjeru bahatosti i samodovoljnosti. 
Tako je skoro svaki »državni posao« – bilo šefa države i ministara, bilo Vlade ili državnih institucija, u većini elektroničkih medija i televizija s nacionalnom frekvencijom, manje ili više neizravno stavljan u kontekst izborne kampanje.  
Percepciji prosječnog birača to je, uvjereni su politički analitičari, bilo više nego dovoljno da Vučića i njegove suradnike prepozna kao dominantne figure izbora i glasuje za njih ili da izbore doživi kao »gotovu stvar« i da uopće ne iziđe na birališta. 
Vučiću i naprednjacima u takvim okolnostima bilo je relativno lako »pomesti« već odavno i uveliko konfuznu oporbu koja se – bez objektivne mogućnosti za ravnopravnu utrku u medijima – uljuljkivala samodopadljivom kampanjom na društvenim mrežama i među »istomišljenicima iz kruga dvojke«. To je ishodilo da izborna matematika bude nemilosrdna – konačni zbroj glasova pokazao je da su naprednjaci pobijedili u 15 od 17 beogradskih općina – u svim prigradskim i većini gradskih, izuzev Vračara i Starog grada.
Malo slojevitijim promišljanjem moglo bi se zaključiti i da je na popisu takmaca bilo bar desetak »trojanskih konja« čije je prijavljivanje za utrku imalo za cilj učiniti izbornu ponudu konfuznom, a pojavljivanje na glasačkom listu dodatno istakuti prvoprijavljene – Vučića i naprednjake.
Otud i tobožnje čuđenje kako se »nikad dosad nije desilo« da baš toliko stranaka bude ispod izbornog praga. Bit će da su ti analitičari zaboravili tzv. »sindrom Šećeroski« i svojevremene predsjedničke kampanje u kojima je Slobodan Milošević za svoje protivnike i protukandidate imao prodavače četki i metli, vođe izmišljenih »partija univerzalizma« i slične. Vremena se jesu promijenila, ali neki principi balkanskog poimanja politike, očito, nisu.
No, bilo kako bilo – Vučić i naprednjaci su, ipak, toliko nadmoćno pobijedili da svi prigovori, primjedbe i gunđanja na oporbenoj strani političke scene moraju pričekati bolja vremena i sazrijeti u mnogo ozbiljnu protutežu ako misle vidjeti leđa aktualnoj vlasti.
Velimir Ilić