Mnogi Isusovi suvremenici nisu u njemu prepoznali Mesiju. Iako je on na različite načine objavljivao svoj mesijanski identitet, oni su sve to promatrali u drugačijem svjetlu i osuđivali ga. Nama je Isusov život obasjan svjetlom uskrsnuća, te nam je njegova mesijanska samoobjava potpuno razumljiva, pa sve one zapreke nerazumijevanja koje su ispred sebe imali njegovi suvremenici pred nama su otklonjene. Ipak, iako imamo znanje o njegovom identitetu, naša vjera često zakaže. Stoga ovo vrijeme korizme treba iskoristiti za obnovu svoje vjere.
Čišćenje Hrama
Isus prije svoje muke i smrti u Hramu, mjestu Božje prisutnosti i mjestu klanjanja i molitve, još jednom, ali ovoga puta na najdrastičniji i po njega najopasniji način, objavljuje svijetu tko je on. Uoči blagdana Pashe odlazi u Hram. Umjesto klanjanja Bogu zatiče tamo trgovce žrtvenim životinjama i mjenjače novca. Isprevrtao im je tezge i rastjerao ih je uz riječi: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku« (Iv 2,16). Tako je dao do znanja da se vjera i duhovnost ne smiju zlorabiti za stjecanje profita, da je takva praksa unutar Božje kuće oskvrnjivanje svetosti tog prostora. Istina jest da prodavači i mjenjači nisu jedini koji su oskvrnjivali sveti prostor, niti jedini koji su zlorabili vjeru naroda za osobni profit. No, Isus izabire baš njih kako bi na najjednostavniji način pokazao kako treba iskorijeniti pogrešne vjerske tradicije bez oklijevanja i radikalno.
Isus Hram naziva kućom svojega Oca, što je bilo izravno očitovanje njegova identiteta, no njegovi suvremenici su to shvatili kao hulu, jer u njemu nisu prepoznali Božjeg Sina. Oni mu postavljaju pitanje koje u prvi mah izgleda kao da će Isusov čin biti prihvaćen, ako odgovor bude zadovoljavajući: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« (Iv 2,18). No, Isus se nastavlja objavljivati kao Mesija i najavljuje dovršetak svog poslanja na zemlji, te i dalje na sebe navlači gnjev i optužbe za hulu: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići« (Iv 2,19). Nezadovoljstvo Židova odgovorom pokazuje da njihovo tumačenje i razumijevanje Božje prisutnosti nije na istoj razini s onim što im Isus želi objaviti. Prije svega oni Božju prisutnost među ljudima usko vezuju uz građevinu, drugo, to zdanje u kojem je Bog prisutan oni su gradili četrdeset i šest godina, a Isus sad govori da će ga sam sagraditi za tri dana. Evanđelist Ivan nam tumači kako je Isus mislio na hram svoga tijela, te govori o svojoj smrti i uskrsnuću, dok Židovi ne vide dalje od kamene građevine. Tako nas Kristove riječi upućuju na novu stvarnost koja je nastupila njegovim utjelovljenjem, a ta je da on kao čovjek postaje jedino istinsko mjesto Božje objave i očitovanje Božje prisutnosti među ljudima. On je novi Hram, žrtva, žrtvenik i svećenik. On prinosi sama sebe u žrtvi jednom za uvijek na spasenje cijelog čovječanstva. Suvremenici mu nisu vjerovali, a mi zaboravljamo ovu veliku spasenjsku istinu. Vrijeme korizme je pravi trenutak da razmišljamo o cijeni svoga spasenja, o veličini ljubavi i žrtve koju je Krist podnio za nas, te pokažemo zahvalnost i uzvratimo ljubav.
Provjeriti vjeru
Nakon Isusovog uskrsnuća učenici su snagom Duha Svetoga shvatili bit njegovih riječi i djela. Njihova je vjera time osnažena, te su, nošeni snagom te vjere, postali širitelji Radosne vijesti. Današnji kršćani od samog početka na Isusa gledaju u svjetlu uskrsnuća, i baš zato su pozvani na provjeru svoje vjere, na ispit svoje vjernosti Isusu i njegovom djelu otkupljenja. Ne trebamo tražiti vidljive znakove kako bismo osnažili svoju vjeru; ona mora postojati i kada nema znakova i kada nam se čini da se Bog udaljio od nas, kada se osjećamo napušteno. Snažna vjera je ona koja pobjeđuje razum i osjećaje, kada postoji unatoč svim protivštinama.
Evanđelist Ivan otkriva nam još jednu važnu istinu o Isusu: »Ta sam je dobro znao što je u čovjeku.« (Iv 2,25). Dakle poznaje Isus dobro našu vjeru. Ne možemo ga prevariti izvanjskim znakovima pobožnosti, ako nam je srce prazno. Tim izvanjskim činima možemo prevariti druge ljude, ponekad i same sebe, ali Isusa nikad. Stoga je potrebno smoći hrabrosti, zaviriti u svoju nutrinu, te preispitati vjeru. Korizmena priprava treba biti usklađivanje onog izvanjskog s unutarnjim. Naša molitva i djela pokore trebaju biti odraz obraćenja našeg srca. To je jedino ispravno i to Isus od nas želi.
