I danas izaziva pozornost suodnos kućnog pisca subotičkog kazališta, uspostavljen između Matije Poljakovića i glumačkog ansambla za koji piše svoje komade, što dolazi do izražaja i krajem šezdesetih godina XX. stoljeća, kada se našla na repertoaru njegova komedija Bolto na fronti, praizvedena 17. prosinca 1967. godine. Matija Poljaković je prema opservacijama i opisu Ivanke Rackov raznovrstan i plodan dramski pisac koji godinama održava visoku pozornost kazališne publike (Rukovet, 1, 1968.) svojim komadima iz bunjevačkohrvatskog pučkog života, posebno komedijama koje su prožete folklornim motivima. Tomu unatoč, Poljaković je ponajmanje tek puki zabavljač  kazališnog gledateljstva, posebice u onim komadima gdje je zaokupljen prilikama u građanskom arealu ovoga podneblja, kada u njegovu dramskom pismu prevlađuju izrazito kritički tonovi, uz beskompromisan i dubok rez u oboljelo društveno tkivo.
Krajem šezdesetih godina XX. st. Matija Poljaković dodao je svom opusu još jedan igrokaz iz bunjevačkog života Bolto na fronti u režijskoj postavci Josipa Bajića, koji se odluči dovesti Boltu na scenu poput starog znanca gledateljstva, dobro znanog pučkog šereta i izjelice, u svemu maštovite i domišljate osobe, što ju publika pamti iz komedija Bolto u raju i Ode Bolto na ogled, koji je u ovom djelu 1944. pošao kada i mnogi drugi ovdje unovačeni nakon dolaska Rusa i partizana. 
No, Bolto kojega na sceni tumači Geza Kopunović, nije pošao u rat povučen revolucionarnom retorikom i patetikom, ne kani on stradati već živ dočekati njegov završetak, pa i iz tih razloga dati svoj doprinos među kuharima. Ova okolnost piscu pruža brojne mogućnost građenja cijelog niza veselih, komičnih, pa i grotesknih situacija. 
Glavni ženski lik u predstavi je partizanka Manda u interpretaciji Katarine Bačlije, darovite glumice istančanog komediografskog nerva. Od prve scene Bolto joj se upucava, unatoč tomu što je oženjen i doma ga čeka supruga. 
Matija Poljaković je ovo djelo zapravo i pisao za Gezu Kopunovića i Katarinu Bačliju, a redatelj Josip Bajić, koji je kao glumac i sam sudjelovao u izvedbi mnogih Poljakovićevih djela, dosljedno je poštivao ovakvu nakanu autora, dodajući vlastiti obol i nadograđujući ovaj komad stanovitim lascivnim prizorima, što je naišlo na dobar prijem kod publike. 
Žovijalnog Boltu i muškobanjastu i nezgrapnu Mandu gledateljstvo je dočekivalo salvama smijeha, s odobravanjem prateći zbivanja na sceni, što je ovu komediju podiglo u sam vrh gledanosti. Matija Poljakovć je itekako bio svjestan u kojoj mjeri popularnost svojih komada duguje izvođačima subotičkog kazališta, u prvom redu Gezi Kopunoviću i Katarini Bačliji, ali i Eržiki Kovačević, Gizi Katančić, Ani Skenderović, Gezi Vujkovu, Klari Peić, Ivici Jakočeviću, te drugim članovima Hrvatskog narodnog kazališta, kasnije Hrvatske drame, a posebno mjesto u tom nizu zauzimaju Mirko Huska i Josip Bajić koji su bili i glumci i redatelji, te Petar Šarčević, redatelj kultiviranog nerva, zahvaljujući kojemu su pojedini Poljakovićevi komadi igrani izvan ustaljenog kazališno-folklornog izraza vlastita podneblja, kao primjerice u komadu Par žutih cipela. Dodajmo: Tetralogija o Bolti privukla je, također, pozornost brojnog gledateljstva, ali i televiziju, moćni medij u usponu.