Žučne rasprave su se vodile prošloga tjedna o izjavama i porukama Vojislava Šešelja od kada je vraćen u Srbiju. Ali nisu se vodile rasprave u Srbiji već u Hrvatskoj gdje se velika većina »zgrozila« nad onime što lider radikala poručuje. Rasprava se vodila kako o djelovanju Haškog tribunala tako i o tome koliko Šešelju treba pridavati pozornosti. Želi li on baš i izazvati pozornost i reagiranje svojim provokativnim govorima i ne bi li ga stoga trebalo ignorirati, neka su od pitanja o kojima se raspravljalo. Ipak, većina aktera na političkoj sceni Hrvatske složila se da ratno-huškačka propaganda u regiji ne može donijeti ništa dobro te je usuglašeno donošenje Deklaracije u Hrvatskom saboru. Istodobno hrvatski su europarlamentarci pokrenuli donošenje Rezolucije na istu temu i u Europskom parlamentu.
Jedna od stvari na kojoj Hrvatska inzistira je da aktualna vlast u Srbiji reagira i osudi govor mržnje jer je, među ostalim, govor mržnje zabranjen i domaćim zakonima, a i radi mira u regiji. S druge strane u Srbiji, šutnja. Samo se tu i tamo pošalju podsmješljive poruke Hvatskoj u smislu – što li se bavi onime što je se ne tiče. U Srbiji su pak druge teme zaokupirale javnost, ništa manje strašne. Nasilje u različitim vidovima, prometne nesreće u kojima mladi stradaju, nasilje mladih koji napadaju (i ubijaju) najstarije sugrađane, nasilje nad djecom, nasilje nad ženama...
Najavljena je izmjena zakona o prometu, što je u redu. Ipak, zakoni neće pomoći ukoliko se oni ne poštuju, a akteri nasilja očevidno ne poštuju niti postojeće zakone. Drugim riječima same promjene zakona neće biti dovoljne da spriječe tragedije i smanje agresiju u društvu. U tom je kontekstu interesantno pitanje koje je dva puta uzastopce u dvije emisije postavila novinarka RTV-a Danica Vučinić ali je ono ostalo bez odgovora – kako to da su devedesetih godina mladi bili dovoljno zreli da ih se šalje u rat (koji Srbija nije vodila, ali su zato Šešeljevci oslobađali Vukovar), a nisu dovoljno zreli da s 18 godina voze automobil.
I možda se i tu krije dio odgovora odakle toliko nasilja među mladima i od strane mladih u društvu. I možda i u tome kontekstu treba promatrati ratno-huškački govor i govor mržnje koji je opet prisutan u Srbiji. Jer premda je sigurno da se devedesete ne mogu ponoviti, na koncu Hrvatska je članica NATO i Europske unije, a Srbija je na putu da postane članicom EU, ipak je govor mržnje govor koji je sam po sebi nasilje i koji stvara takvu atmosferu i klimu u kojoj nasilje jeste ne samo tolerirano već i poželjno. A ako se ta agresija ne može više realno izliti van granica i ispoljiti na Drugome i Drugačijem onda je neminovno da će se agresija »izliti« na pripadnike društva u Srbiji – i to one najslabije, najranjivije, pa i Svoje. I zato govor mržnje i nasilje koje ono implicira i potiče jeste prije svega problem Srbije i srpskog naroda pa makar taj govor bio usmjeren i prema ne-Srbima ili prema susjedima i Zapadu. I zato Srbija treba reagirati. Zbog sebe, a ne zbog drugih.
J.D.
