Pokazala nem je zima ipak svoje pravo lice. Sa snijegom i temperaturnom ljestvicom u popriličnom minusu. I sada su kao svi izneneđeni. Otkud zima u veljači. Prvo poslovično iznenađeni putari. Ne bih ja sada da ih previše branim, ali u uvjetima kakvi su u Somboru bili početkom i sredinom ovog tjedna malo što se dalo uraditi. Kada snijeg pada neprekidno 48 sati (što pada? prosto sipa), kada temperaturna ljestvica pada i na –10 stupnjeva, onda je bitka sa snijegom unaprijed izgubljena. Jedino što preostaje su grtalice. Grtalice putarima, a nama lopate i strpljenje da se iznova i iznova čisti ista ulica, ista staza u dvorištu. Uz ono nezaobilazno kukanje »baš nas je mogao zaobići ovaj snijeg i što mu je trebalo da baš sada pada«. Bit će ipak da smo se mi previše razmazili. Toliko da nam smeta i zima onda kad joj vrijeme i jeste. Vrte oni stariji glavom i prisjećaju se nekadašnjih zima. Nije tada, kažu, bilo ni putarskih službi, ni grtalica, ni soljenja. Vrte onda glavom oni mlađi pa odgovaraju – nije tada bilo ni automobila. Vrte onda glavom opet oni stariji pa odgovaraju – i što nam je falilo? Išlo se pješice, saonicama i opet se svugdje stizalo. A ulice su izgledale kao tuneli, od nabacanog snijega nije se vidjela susjedova kuća. I  nitko se nije ljutio što se mora laćati lopate i čistiti snijeg, nekada i cijeli dan. A tek salašari, što oni da kažu? Kad im salaš zavije snijeg, pa nit mogu kuda nit im kogod može doći. E, kako su nekad bile lijepe te naše zime na salašu. A sad nit salaša, nit neke prave zime. Sve se nekako iskvarilo, pa ni zima nije više što je bila. Ili možda i jest ostala ista, ali mi više ne znamo uživati ni u onoj njenoj ljepšoj strani. Pa i tako će se već danas, ili koliko sutra, ovaj snijeg početi topiti, pa ćemo umjesto po idiličnoj bijelo stazi lapati u bljuzgavici do koljena. I gdje je tu ljepota i idila, kada smo mi u probušenim čizmama? 
Z. V.