Malo ljudi voli kritiku, pogotovo ako se kritiziraju njihove osobine: lijenost, neefikasnost, tvrdičluk ili pak rasipništvo. Stvar prigovora postaje mnogo složenija ako taj čovjek ima određenu vlast. Primjera radi: on je kralj jedne zemlje i ima moć donošenja određenih izvršnih odluka. Istina, u bajkama, kod svakog kralja je postojala funkcija »dvorske lude«. Njegov privilegij je bio da je u svakom momentu mogao javno (ako je bio pitan) reći kralju i po koju osuđujuću, kritičku primjedbu, a da za to nije snosio nikakvu odgovornost. No, čini mi se da su takvi ljudi postojali samo u narodnim pričama poput Tilla Eulenspiegela ili Nasrudin-hodže, i kroz te bajkovite likove izrečene su određene kritike u suštini nedemokratskoj vlasti. Ali ta »stara vremena« su iza nas i, računajući od Francuske revolucije, mi živimo (manje-više) u demokratskim sustavima. Zakonodavna, izvršna i sudska vlast su odvojeni kao garant demokracije i slobode. No, i u prošlosti, kao i danas se događaju izvjesne devijacije. Primjerice, dugo smo živjeli u jednopartijskom nedemokratskom sustavu i taj sustav je uglavnom kriv za naše današnje nedaće i probleme – kažu neki »analitičari i stručnjaci«. Poput mene, stariji ljudi već žive 30 godina u novom, višepartijskom sustavu u kojem svatko ima demokratsko pravo iznositi svoje mišljenje npr. o potezima vlasti, o planovima, o poduzetim mjerama itd. Kritičari socrealizma zaboravili su da si i u to doba mogao kritizirati poteze vlasti, ali ta kritika nije smjela biti kritika svega postojećeg, nego se tolerirala »konstruktivna kritika«, što je značilo da ako nešto kritiziraš obvezno moraš dati jedan drugi – konstruktivni prijedlog. Pišući o sudbinama paromlinova sjetio sam se dva primjera iz tog doba kada su umjesto da ruše, sačuvali stare objekte.

Prvi primjer u Americi

Amerika nema baš stare objekte, jer je za Europu doista Nova zemlja. Zato sam se iznenadio kada sam u jednoj knjizi Građevine za trgovinu, u izdanju časopisa Baumeister, vidio jednu bivšu tvornicu konzervi i skladišnih objekata pretvorenu u centar za zabavu i kupovinu u San Franciscu. Ovakvi centri danas se grade diljem svijeta, što i nije neka novina. Ono što je za mene, tada još studenta bilo iznenađujuće, jest da je ona prvobitno građena 1906. godine nakon zemljotresa, a 1963. godine je cijeli kompleks adaptiran i pretvoren u niz restorana, prodavaonica, barova, kafića i jedan kabare. Jedan od investitora rekao je: »Umjesto samo jednog statičnog prostornog biljega, željeli smo stvoriti sjećanje na romantične europske pijačne trgove«. Ovaj kompleks, poznat i kao The Cannery, smješten je u nekadašnjoj luci poznatoj i kao Fichermans Wharf (Ribarski dokovi). Ovaj centar je 1970. godine dobio i nagradu Američkog instituta za arhitekturu i danas predstavlja turističku atrakciju koja se nudi u svim prospektima San Francisca. Kada smo onomad saznali za plan da se na mjestu našeg paromlina želi graditi robna kuća, tadašnjim nadležnima smo predložili da umjesto rušenja bivši mlin adaptiraju upravo u neki sličan centar koji bi zbog lokacije bio i turistička atrakcija. U to doba stari proizvodni objekti kod nas nisu bili na cijeni i govorili su: »Nismo mi Amerika!«

Drugi primjer Kopenhagen

Naš studentski Klub mladih arhitekata 1970. godine bio je pozvan od sličnog udruženja na višednevni studijski boravak u Kopenhagen. Šetajući u starom dijelu grada, koji se zove Nyhavn (Nova luka, građena u 17. stoljeću), vidio sam stare trgovačke kuće s magacinima, pretvorene u hotele, restorane i barove. U blizini sam naletio, među ostalima, i na jedan četverokatni objekt čija je fasada bila građena s tradicionalnom drveno-skeletnom konstrukcijom, na kojoj je diskretno pisalo »robna kuća«. Tada sam se baš zainteresirao kako su smjestili robnu kuću u stari tradicionalni objekt. Vrlo jednostavno! Zadržali su stare zidove, a unutra je bila smještena najsuvremenija robna kuća; u prizemlju se nalazio dio s hranom i kućnim potrepštinama, a na gornjem, četvrtom katu restoran sa samoposluživanjem. Vrativši se iz Danske ispričao sam starijim kolegama što sam vidio i predlagao slično rješenje za paromlin. Naravno, nisu me »uvažili« možda zato što sam bio još student, ili su, pak, imali drugu računicu. U novoj višestranačkoj demokraciji ponovno sam predlagao da se ne ruši kazalište, nego ga treba samo djelimično dograditi i adaptirati. Rezultat svi znamo. Izgleda da je put u pakao popločan dobrim namjerama, kao što je to konstruktivna kritika, ali i današnji moćnici to najčešće ne uvažavaju.