Počevši od ranih pedesetih godina XX. st. gotovo, istodobno s naglašenim zanimanjem za dramološke projekcije fragmenata baštine, u djelu Matije Poljakovića okrenutom ne samo domicilnoj kazališnoj sceni, već namijenjenom cjelokupnom hrvatskom kulturnom prostoru, puk počinje otkrivati još jedno okružje od temeljne važnosti – medij knjige. Najširim slojevima ljudi, do tada poslovično nagnutim samo nad plodove zemlje, društvene promjene što su uslijedile omogućuju postupno otkrivanje i novih potreba, pa tako i oni polagano stječu naviku uspravljati se i otvarati ovdje nastajuće, a i njima namijenjene tiskovine. Započinju otkrivati sočne plodove pučkih kazivača, tih virtuoznih retoričara iz vlastitih redova, koji ih ne prestaju darivati čudesnim bogatstvom, do tada oskudno i ne baš sustavno bilježene usmene popudbine, do danas već borgesovski posloženih cjelovitih opusa. Iz toga »vrta razgranatih staza«, oslobođenih suhoparnih zabrana pojedinih struka, ili hvale vrijednoga zauzetoga razmatranja posvećenih znalaca usmenog pripovjednog uroda, što bi se ipak umanjivao, lagano kopneći u stanju razmrvljene retorike narodnog stvaralaštva, sve dok se toga rasutoga korpusa (Italija, Austrija, Slovačka, Češka, Mađarska, Rumunjska, Srbija-Kosovo) nije poduhvatio i započeo u nj sakupljati i trijebiti od kukolja presudno značajne govorno-jezične artefakte i znalački ih obrađivati Balint Vujkov (1912. – 1987.), postupkom svoje »duhovne arheologije«, pružajući više od onoga što je bilo tko mogao očekivati [Miković, M. Nedovršeni razgovor, Rukovet, 2, 1988.].
Počevši od pedesetih godina na stranicama tiska, primjerice tada još uvijek dnevnog lista Hrvatska riječ, učestalo su objavljivane raznovrsne literarne tvorevine, presudno pridonoseći poticaju pokretanja književnog časopisa Rukovet (1955,) pothvatu što ga je s uspjehom započeo i ostvario Lazar Merković (1926. – 2016.) iza kojega su, ne zadugo, prostor kulture obogatili desetci darovitih pjesnika, književnika, prevoditelja i kritičara, slikara i povjesničara umjetnosti, po svom domašaju relevantnih aktera valorizirana djela u širem jugoslavenskom prostoru, pa i izvan njega. Činilo se kao da su navedena trojica velikana (Poljaković, Vujkov, Merković), svaki za sebe, pronašli ona presudno važna mjesta na kojima se sijeku »svi pravci u kozmosu«, strjelovito proniknuvši kroz »godine što su do tada mirovale«. Stoljeća skrivena prahom, s našim vlastitim duhovnim ostvarajima skrajnutim nekamo, što dalje od nas samih! Baš tada se, ni malo slučajno, riječ gradograditelja danomice pokazuje stvaralački vjerodostojnijom, uvjerljivijom i prihvatljivijom, od ruženja gradorušitelja, pokrećući stvaralačku moć, postupno zauzdava neodmjerene, problematične, pa i nedvojbeno štetne poteze novih vlastodržaca, što su ih započeli (ne znajući što bi drugo trebali poduzeti sred ratom razorene zemlje te su se poduhvatili izvođenja pred sud na desetke uglednih građana kojima je jedini grijeh bio njihov drugačiji svjetonazor). Uz materijalna bogatstva i duhovne vrjednote stjecane i prenošene iz naraštaja u naraštaj.
Nakon nikad i ničim objašnjenog preseljenja Palićke likovne kolonije u Sentu, početkom pedesetih godina XX. st. uslijedila je još jedna demonstracija sile, bez presedana, prekrajanjem dva samosvojna kazališta osnovana za potrebe gledatelja Hrvata i Mađara, u jedno hibridno, preko kojega se, iza kulisa pravi prostor za scenu većinskog naroda. Vrhunac rušilačkog pohoda ostvaren je doslovce rasturanjem Opere i baleta, zatim ukidanjem školskih odjeljenja na hrvatskom jeziku i zaustavljanjem dnevnog lista Hrvatska riječ, te preimenovanjem toga glasila u tjednik Subotičke novine.
Pojava Matije Poljakovića i njegova opusa koji čine četrdesetak dramskih tekstova, od kojih je tek oko polovica tiskana, ohrabrit će i druge koji se hoće iskušati pisanjem dramske književnosti. To su: Pavao Bačić (1921. – 1984.), Josip Klarski (1927. – 1997.), Stipan Matijević (1910. – 1987.), čije će scenske predloške dramatizirati Geza Kopunović (1920. – 2003.), Đuro Francišković (1931. – 1993.), Tomislav Ketig (1932.), Ivica Jakočević (1939. – 1987.), Petko Vojnić Purčar (1939. – 2017.), Vojislav Sekelj (1946. – 2017.), Ante Vukov (1955. – 2012.), Stjepan Bartoš (1960.). Djela navedenih pisaca, izuzimajući Klarskog, Sekelja i Bartoša, postavljana su na scenu subotičkog i osječkog kazališta.
Zapazimo, istodobno se, u mađarskoj zajednici javljaju kazališni pisci Ervin Sinkó (1898. – 1967.), József Sulhóf (1905. – 1970.), István Braun Quasimodo (1908. – 1973.), Sándor Bogdánfi (1912. – 1987.) Ferenc Deák (1938. – 2011.), Gyula Fehér Gobi (1943.), László Végel (1941.), János Sziveri (1954. – 1990.) i drugi.
Dodajmo tomu da unutar srpske zajednice ovog podneblja u navedenom razdoblju nije ponikao ni jedan dramski pisac, vjerojatno i radi toga što joj je bilo na raspolaganju cjelokupno bogatstvo srpske dramske književnosti, koje je moglo udovoljiti kulturnim potrebama gledateljstva i uobličavanju kazališnih repertoara.
Milovan Miković
