Uloga žena u procesu demokratizacije našeg društva ne samo da trenutačno nije na odgovarajući način tretirana, nego će ona tek biti predmet objektivne analize budućih generacija. Ovo se posebno odnosi na situacije kada je izbor jednostavan: pokazati hrabrost ili se uplašiti. A takvih situacija, od ratova devedesetih, preko antirežimskih prosvjeda ili zaštite susjeda druge nacionalnosti ili vjere u posljednjih je četvrt stoljeća na ovim prostorima bilo i previše za prosječan život običnog građanina. Od Žena u crnom, preko Jukoma, Helsinškog odbora za ljudska prava i Inicijative mladih za ljudska prava, pa do Maje Sedlarević veliki je broj žena koje svakodnevno daju ogroman doprinos u borbi za ljudska prava i ravnopravnost građana. 

Jedan od posljednjih primjera svakako je bila i nedavna tribina u Beogradu pod nazivom Otpor ekstremizmu na kom je sudjelovala i predsjednica Odbora za europske integracije i međuregionalnu suradnju, te zamjenica šefa kluba zastupnika Lige socijaldemokrata Vojvodine u Skupštini Vojvodine Maja Sedlarević. U njezinom životopisu navodi se kako se aktivno uključila u Studentski prosvjed 1996-97. da bi se, kao dvadesetogodišnjakinja, 1997. učlanila u LSV. Diploma profesorice srpskog jezika i književnosti, te završetak poslijediplomskih studija Sveučiliša u Novom Sadu, na odsjeku za rodne studije, usko su povezani s njezinim političkim angažmanom, kako ranije u okviru Foruma žena Lige socijaldemokrata Vojvodine tako i kasnije kada je god riječ o spolnoj ravnopravnosti. Ipak, razgovor s Majom Sedlarević, započeli smo temom koja joj je, i po mjestu rođenja (Srijemska Mitrovica) i po političkom opredjeljenju, veoma bliska.

 

HR: Najveći dio medija slavi »pobjedu« Šešelja nad Haškim tribunalom, zanemarujući pri tomu teške optužbe zbog kojih je tamo otišao. Smatrate li da oni (takvi mediji) zapravo samo vjerno odslikavaju raspoloženje najvećeg dijela javnosti spram pitanja vlastite odgovornosti za učinjene zločine u ime države i nacije?

 

Činjenica je da se većina medija prije dolaska Šešelja u Beograd drastično više bavila njegovim boravkom tamo i trenutačnim zdravstvenim stanjem, ali je također činjenica i da apsolutno ne smiju biti zaboravljeni i zanemareni razlozi zbog kojih je on otišao i zbog kojih treba biti osuđen pred Haškim tribunalom. Ipak, potpora veoma malog broja ljudi koja se pokazala i pri dočeku i na mitingu koji je SRS organizirala, pokazuje da Šešeljeve ideje nemaju ni jako, niti ozbiljno uporište među građanima Srbije. Zemlja iz koje je Šešelj otišao, nije ista zemlja u koju se vratio. On toga očito nije svjestan.

 

 

HR: S druge strane, imamo ignorantsku reakciju vladajućih struktura i negativnu propagandnu retoriku »javnog servisa« spram Šešeljevog povratka. Podsjeća li Vas (i) to na devedesete?

 

Šešeljeva retorika je apsolutno nedopustiva i samo nas podsjeća zašto je i poslan u Haag. Ja to nikad nisam ni zaboravila. Jako se dobro sjećam kako su moji susjedi bili primorani mijenjati kuće i iseljavati se u Hrvatsku i jako se dobro sjećam kako su ligašice i ligaši čuvali susjede u Hrtkovcima i Srijemskoj Mitrovici. S druge strane, očekujem da nadležni preispitaju njegove izjave dane po dolasku u Beograd i da za njih bude odgovarajuće sankcioniran. Što se odnosa vladajućih struktura tiče, one su apsolutno očekivane. Ljudi koji su ispratili Šešelja, sada ga izbjegavaju sve ne bi li se zaboravila njihova uloga u mračnim devedesetima. 

 

Zlatko Romić

 

Opširnije u tiskanom izdanju