U Južnoj Americi je nedavno završen tradicionalni Dakar reli, najteži i najpoznatiji auto-moto izazov. Među onima koji su imali dovoljno vještine i sreće da stignu do cilja bio je i Gábor Szagmajszter iz Subotice, ponovo u konkurenciji vozača motora. U konačnom plasmanu bio je 79., dok je među vozačima iz privatnih ekipa bio 13. 
Kako kaže i sam Szagmajster, rezultati su zadovoljavajući, ali su mogli biti za nekoliko pozicija bolji da nije bilo nekih nepredviđenih okolnosti. Ipak, ako se zna da je već u Boliviji (Dakar je vožen u tri države: Bolivija, Peru i Argentina) odustalo oko 40 posto sudionika, onda je jasno da je jubilarni 40. Dakar reli bio izuzetno težak.

Zaokružena karijera

Ono što Szagmajszter stavlja u prvi plan jest priznanje koje je dobio od organizatora. Bilo je ovo njegovo deseto sudjelovanje na Dakar reliju, završio je osam nastupa, što mu je donijelo priznanje Legenda Dakara.
»Takav učinak nema nitko na Balkanu i na to mogu biti veoma ponosan. Također, ako se dogodi da mi je ovo bio posljednji Dakar reli, onda mogu reći da sam na pravi način zaokružio svoju karijeru. Sve ono što sam kao klinac želio, sam i ostvario« govori Szagmajszter.
Završetak ovogodišnjeg izdanja Dakar relija donio je olakšanje, ali i brigu. Naime, u pretposljednjoj etapi došlo je do nezgodne ozljede koljena. Szagmajszter je stisnuo zube, izdržao i posljednji napor, ali se potom i ozbiljno zabrinuo zbog stanja koljena. Izvršena su neophodna snimanja, ozljeda ligamenata u koljenu jest ozbiljna, ali neće zahtijevati operaciju.
Zanimljivo, Szagmajszteru je baksuzna bila pretposljednja, odnosno trinaesta etapa.
»Etapa je imala dugačak specijal, sve zajedno smo vozili toga dana 927 kilometara. Uz to su nas organizatori pustili na stazu nekoliko sati kasnije... Već sam na devetnaestom kilometru imao problem, motor je zatrokirao, ja sam nezgodno stao na desnu nogu i već sam tada osjetio da nešto ne valja u koljenu. Nastavio sam dalje i na sedamdeset i sedmom kilometru sam doživio peh. Udario me je na stazi litavski auto, nije bilo namjerno, zakačili su mi auspuh, pao sam i ovoga puta gadno sredio desnu nogu, odnosno koljeno. Nisam mogao stati na nogu, pa sam preostalih više od 800 kilometara vozio samo sjedeći. U Dakar uvjetima, po pijesku i dinama, nemogućnost da se stoji na motoru predstavljala je pravo mučenje. Vožnja je dugo trajala, teško sam prolazio dine, na kraju sam vozio sam, po mrklom mraku i hladnoći. To sigurno neću zaboraviti. Nisam skidao opremu, čizme, štitnike, stabilizatore, nego sam sačekao četrnaestu etapu, bila je lakša, donijela je stotinjak kilometara specijalnog ispita i to je bio kraj. Već na polasku u zračnu luku nisam ni mogao stati na nogu, niti pomjeriti koljeno.« 
Nametnut jak tempo

Nakon što još jednom analizira sve što se izdogađalo ove godine u Južnoj Americi, Szagmajszter ne može a da ne konstatira kako su se organizatori baš potrudili da jubilarni Dakar reli bude izuzetno težak. Veliki broj natjecatelja koji su odustali i teške staze su obilježje ovogodišnjeg ispita, a veteranu kao što je Szagmajszter, nije bilo lako. U kratkom sjećanju na nedavne izazove napominje da se do sada nikada nije dogodilo da se od početka nametne jak tempo, a da je početak u Peruu obilježen s maratonskim etapama i teškim dinama. 
»Zaključio sam već tijekom drugog dana da su organizatori tako napravili stazu da će već prve etape biti pravo sito i rešeto. Tko je stigao do Bolivije, bio je na dobrom putu da stigne i do cilja. Zaista je bilo pakleno u Peruu. Bolivija je donijela nešto lakše staze, ali loše vrijeme. Vozili smo po kiši i hladnoći, na velikim nadmorskim visinama. Srećom, prepoznao sam namjere organizatora, pa sam u početku vozio malo opreznije. Bilo je i u Boliviji dosta maratonskih etapa, kasno sam stizao do kampa, nisam kao ranije imao vremena popodne malo odmoriti, jesti, srediti motor, odraditi pripreme za naredni dan. Sada se često događalo da stignem u mrak, jedva nešto pojedem i spavam. Nije bilo vremena ni za održavanje motora, kupanje... Praktično smo vozili i spavali. Nadali smo se da će u Argentini na kraju biti malo lakši izazovi, ali nije bilo tako. Sačekale su nas teške staze, velike dine... Nisu to bili putovi za vožnju, nego za preživljavanje.«

»Dakar je velika priča«

S osmim završenim Dakarom i desetim nastupom, te sa statusom Legende Dakara, nameće se pitanje je li možda ovo bio posljednji nastup Subotičanina koji je i dalje jedini iz Srbije koji se smije i umije uhvatiti u koštac s izazovima čuvenog relija.
»Svake godine kada dođem kući bude mi svega dosta. Mnogo smo iscrpljeni, vozi se 14 dana po nenormalnim uvjetima, oko 10.000 kilometara. Dosta je i putovanja do odredišta. Treba mi malo vremena da se organizam malo smiri, da se oporavim i analiziram neke stvari. Ako sve bude u redu, ako budem psihofizički spreman, što da ne. Jasno mi je da s ovim motorom više ne mogu. Zreo je za neki muzej, za Dakar reli već odavno nije. Svi bi voljeli doći do cilja, ali ne znam tko bi to mogao uraditi iz Srbije, ne znam tko bi  me mogao naslijediti. Dakar je velika priča, počinje 15. svibnja, kada daš prijavu i traje dok ne prođeš cilj. Mnogo je tu posla za uraditi, potrebna je podrška, financijska, tehnička, medijska... Ima u Srbiji dobrih natjecatelja, ali ovo je neka druga dimenzija sporta. Potrebno je poznavati motor, navigaciju, snalaženje u prostoru, ali i odlično poznavati sebe i svoje granice. Mnogo je tu naizgled sitnica – od hrane, tekućine, doziranja snage, odijevanja, opreme, guma... Djeluje lako: sjediš i voziš. Nije baš tako. Dva tjedna provedeš na motoru po 12-15 sati svakog dana, i to po uvjetima koji su za nas nezamislivi. Može to biti interesantno dva-tri dana, ali put do cilja je dugačak.
D. Vuković