Bać-Ivin štodir

Ni se kadgoda ni voljilo ko danas

Došo nikaki svetac za kojega se bać Iva ne sića da su ga njevi stari kadgoda prija i spominjali, a ne slavili. Mladi ga danas zovu dan zaljubiti. I naveliko ga slavu. I volju se. To se kupuju koikaki darovi, to se ide koikud na balove, jal baram u malo bolje bircuze, di se može lipo pojist i popit. Dica lagane ruke za potrošit, a doduše većina nji nigdi ne radi, pa možu, ni nemu šta za šporovat. Zoto su tu dade i matere, pa se malo podmistu. Ne žalu jim dat novaca, nek imu za potrošit nonoga koga volju. Njima kako bude. Koliko triba stisniće se, gladni neće bit, prišparaće na čemugod drugomu. Niko o nji se više ni ne pita koliko će jim dite jal cura dugo i kojega jal koju po redu, voljit na godinu. Samo nek se volju danas, da ne budu baš sami na taki veliki svetac. I vada ji uvati nikaka milina ka vidu da jim se mladi celivu i gvanju na po sokaka. Niko se to više o nikoga ni ne sumira ni ne sakriva, a nit se ko baš i obazire na tako štogoda. Ni više čudo ni ka se dvoj vodu ko Paša i Rajna i po trinajsčetrnajs godina pa se vinču, potli, ščim jim na svit dojde malo, svako sebe. A još ni kilu soli ne pojidu zajdno. Ko stari bilo drugače. Da momak i divojka idu po dvanajstrinajs godina, jal da se momak ne oženi jal divojka ne uda do osamnajsdvajs, ni se moglo ni pomislit. Oma bi se po selu stalo divanit da su vada štogoda falični. Nisu se onda  momci i divojke ni znali voljit naskaku ko danas. Ako si samo i pogledo  curu, pa kogod to primetijo, ta oma bila begenisana. A ne daj Bože, ako bi bilo i štogoda više, nako za kakom kubom, jal kamarom, nako da niko  ne vidi, baram dok se ne vidi, jal dok se mož stezat, znalo se šta ide. Većinom bi onda tetke, ujne i strine sve udesile, pa bi izgledalo da se to pitalo dade i da oni našli mlade đuvegiju i đuvegije mladu. Dade bi se nabrzo sporazumili i eto svatova, ni se smilo ostavit curu blagosovitu, a neudanu. Ritko koja bi divojkom rodila. A da čovek ženu pogladi jal celiva prid drugim, to bi istom bila bruka. Ruku na srce, ni se onda baš puno ni pripovidalo o ti ludorija ko danas. Ni se imalo ni vrimena o silne dice i paoršaga, tribalo naranit tolika usta. Bać Iva ni mogo a da se ne siti njegovi pokojni dide i bake. Ko nji se i otranijo, više se voljijo i cigrat u njevomu sokaku. Za sve te godine nikada ni vidijo da dida digo ruku na baku, al ni nikada vidijo ni da je celivo. Uvik se divanili ko i svi drugi. Naki mali filtoz kaki bijo, više put bi priko zime išo š njim u šumu pravit drva, pa bi mu pito jal volji njega, pa jal volji mater, pa jal volji uju, dida za sve kaže da ji volji. A ka mu pita za baku, samo ćuti i zagleda se pridase u snig. Godine tako prolazile, ko dide i bake se ni ništa minjalo. Bać Iva istom ka se zaozbiljno latijo divojaka sve više sto štodirat o didinoga i bakinoga života. A ka se već davno oženijo i ka cure ošle o njega i njegove i razumijo ga. Odjedamput i sam ositijo zašto dida, mada nikad prid nikim ni celivo baku, a ope, ka umrla, nikada više ni bio naj čovek što bijo za njeznoga života. 

Najave

03. 10. - Miholjski koncert u Slankamenu

H. R. | 3. listopada 2026.

Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Stjepan Radić priređuje Miholjski koncert koji će se održati u subotu 3. listopada u Hrvatskom domu u Novom Slankamenu, s početkom u 18 sati.

10. 09. - Izložba Gorana Kujundžića u Beogradu

H. R. | 8. listopada 2026.

U prostorijama Fondacije Antun Gustav Matoš u Beogradu otvorit će se izložba radova Gorana Kujundžića, akademskog slikara-grafičara, redovitog profesora na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.