Milica Lerić, Berežanka, odrasla je u glazbenoj obitelji pa se nekako podrazumijevalo da glazba bude njen životni izbor. Milica je danas studentica četvrte godine na studijskom programu etnomuzikologija na Muzičkom departmanu Akademije umjetnosti u Novom Sadu. Uz studij, Milica stiže i raditi u jednoj glazbenoj školi, ali i nastupati sa sve popularnijim sastavom La banda čija je članica. U Bereg dolazi kada stigne, ali važne događaje ne propušta, a takav događaj je svakako Veliko šokačko prelo.
Studentica i profesor...
Da će glazba biti njen životni poziv Milica, ali i njena obitelj znali su još prije nego li je krenula u školu. Kaže, od malena je u kući slušala zvuk tambure, a kao dijete pentrala se po stolovima i stalno nešto pjevušila. Za njene roditelje bio je to znak da Milicu treba upisati u glazbeno zabavište. To je bio početak Miličine glazbene naobrazbe.
»Krenula sam od Cicibana, glazbenog zabavišta, zatim u pripremni razred, odlučila se za prim i tako je krenula moja tamburaška ‘karijera’. Završila sam prvo Osnovnu muzičku školu Petar Konjović u Somboru, a nakon toga Srednju muzičku školu u Subotici u klasi Vojislava Temunovića. Zadovoljna sam radom na Akademiji, jer nam pruža mogućnost učenja ne samo kroz pripreme za ispite već kroz pisanje znanstvenih radova, prikupljanje materijala i građe. Smatram da sam za ove četiri godine puno napredovala, a tome svjedoči i to što ću u roku privesti osnovne studije«, priča Milica.
No, Milica planira i dalje i želja joj je da ove jeseni upiše master studije, također u Novom Sadu. Uz redovite studije Milica stiže raditi još nekoliko poslova pa tako u jednoj novosadskoj glazbenoj školi radi kao profesorica.
»Kada sam počela raditi, godina mi je doslovce proljetela. Ili sam u učionici kao profesorica, ili kao studentica. Svakodnevno balansiram između jednog i drugog, ali taj rad u školi za mene je poseban izazov i posebno iskustvo, jer držim individualne satove. Na početku prvog radnog dana, a imala sam sedam sati bez pauze, mislila sam da neću izdržati. Ali tih sedam sati je proljetelo jer svakih 45 minuta dolazi novi učenik, nova individua i čak i da radiš po istom programu moraš se prilagoditi uzrastu i tom djetetu, da pronađeš zajednički jezik s njima. Ima učenika koje ne zanima tambura, jer je to recimo roditeljska želja, ali opet oni su na tom satu i moje je da se potrudim zainteresirati ih«, kaže Milica.
... u »bandi« novosadskih tamburašica
Vremena ovoj mladoj i ambicioznoj djevojci ostaje i za angažman u ženskom tamburaškom sastavu La banda.
»Osoba sam koja voli druženje i osim škole i sada studija uvijek sam tražila neke druge aktivnosti, ali uvijek je to bilo vezano uz tamburu. Prvo sam bila članica ženskih tamburaških sastava Korona i Golubice. Bila je to ekipa iz srednje glazbene škole. Kada sam iz Subotice otišla u Novi Sad, priključila sam se tamburaškom sastavu La banda. Sastav je postojao i prije mog dolaska, a ja sam im se priključila poslije godinu dana. To je jedno lijepo i vrijedno iskustvo. Od rujna do kraja prosinca smo imali toliko gostovanja i nastupa da smo svakog vikenda bile negdje. Tijekom tjedna škola, fakultet, a vikendom nastupi. Izgleda naporno, ali to je jedno vrijedno iskustvo«, kaže uz osmijeh Milica i dodaje da su putovanja prilika da nadoknadi san koji joj uvijek nedostaje.
Krhka i uvijek nasmijana Milica u La bandi ne svira tamburicu već tamburaški bas.
»Kada sam postala članica La bande, nisam imala svoj bas i onda sam vrlo brzo upoznala sve basiste u Novom Sadu koji su mi posuđivali instrument. Za malo više od pol godine zaradila sam nešto novca i odlučila sam kupiti svoj bas. Kada sam javila roditeljima, njihova prva reakcija bila je – jao, što će nam sad još i bas! Ipak, nisam odustajala i tako sam i uz njihovu financijsku potporu kupila svoj bas. I sada smo bas i ja postali nekako nerazdvojni. Mene i moj bas svi primijete i obvezno je komentar: najniža si, a odabrala si tako velik instrument. Za basiste se obično kaže da oni sviraju dva tona ‘ge-de’, pa me često pitaju nije li sviranje na basu dosadno. Kako dosadno kada je bas osnova svakog orkestra? Nijedan orkestar ne može bez basa. I uopće nije lako, jer pomoću dva tona koja se ponavljaju tijekom cijele kompozicije ja trebam dočarati dinamiku koju neki melodijski instrument to može uraditi kroz dvije oktave«, kaže Milica.
La banda je do sada izdala jedan nosač zvuka, ne s autorskim pjesmama već s obradama. Nedavno su snimile nekoliko pjesama i u planu je promotivni nosač zvuka, ne za tržište već više za prijetelje i suradnike. Do tada redaju se nastupi i gostovanja na TV postajama, pa su ove mlade glazbenice stigle i do Tamburica festa, programa RTV-a i RTS-a...
Na koncu ove priče ne možemo a da ne upitamo zasviraju li zajedno nekada Lerići, onako za svoju dušu?
»Tata je petkom i subotom obično na svirci, ali zato nedjeljom, ako smo na okupu nas troje: tata, brat i ja za nas, za našu dušu uzmemo instrumente i zasviramo, ali javno dugo nismo nastupali zajedno iako bismo mogli skoro biti mali orkestar«, kaže na kraju razgovora kroz smijeh Milica.
Z. Vasiljević
