Jedan moj prijatelj koji često čita moju kolumnu poslao mi je jednu vijest koju je prenijela HINA, s napomenom: »pročitaj, možda možeš iskoristiti za jedan naredni tekst«. Vijest od 20. siječnja ove godine glasi: »Povijesno vrijedni objekti nestaju iz središta Zagreba«. O tom problemu ugledni arhitekti vele: »oni postaju zone urbanih šupljina, oronule i zapuštene, kancerogene zone grada.« U nastavku ovog članka piše: »u zadnjih 30-tak godina iz šireg središta Zagreba nestalo je 35 tvornica većinom povijesno i arhitektonski vrijednih objekta, koji traže prenamjenu i obnovu, no u nedostatku investitora, kapitala i stručnog urbanističkog plana, prerastaju u zapuštene kancerogene gradske zone«. Impozantan je popis tih objekata: »prostor gradske klaonice, najočuvaniji, najvredniji gradski pogon« slijedi »centralno stočno tržište u Henzelevoj ulici«, zatim tvornica vagona Janko Grdelj, zapušteni, gotovo porušeni (prvobitni) Zagrebački velesajam, remiza na Trešnjevci, tvornica Badel i kompleks nekadašnjeg Paromlina. Čitajući ovaj dio, sjetio sam se da smo i mi u centru grada na Korzu nekada imali paromlin, te sam odlučio usporediti sudbinu ovih mlinova i na taj način pokušati izvesti neke sličnosti ili razlike u promišljanju grada.
Zagrebački Paromlin
Srednjovjekovni, povijesni Zagreb razvio se na uzvišenju, zapravo na padinama. Kada je 1862. godine željeznička pruga ka Rijeci prošla dolinom Save, ona je generirala izgradnju raznih industrijskih pogona duž ovih tračnica. Tako se Paromlin, izgrađen iste te godine, našao uz prugu. Danas je on lociran na prostoru između glavnog kolodvora i koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Središnjica Zagreba od Markovog trga je postao Trg bana Jelačića i nekadašnja idustrijska zona je postala širi prostor novog centra Zagreba. Paromlin je 1906. godine zahvatio požar, koji je skoro cijeli kompleks uništio, rekonstrukcija je izvršena između 1906.-08. godine i radio je do vremena tzv. tranzicije kada su »kokošari preuzeli gospodarstvo« po mišljenju mojih zagrebačkih kolega. Oni također vele da u Hrvatskoj postoji deklarativna i realno nevidljiva zaštita industrijske baštine i upravo je Paromlin najbolji primjer za tu zapravo nepostojeću baštinu. Teritorij kompleksa je danas napušteno đubrište, krov se urušio, postojeći zidovi se polako ali sigurno urušavaju. Raspisan je i arhitektonsko-urbanistički natječaj za rješavanje problema prostora nekadašnjeg Paromlina, ali bez naročitog uspjeha. Postojala su i razmišljanja da se zidovi zaštite i pretvore u Sveučilišnu knjižnicu. U konačnici objekt u tišini svakodnevno nestaje. Kada ga više ne bude, znači nema se što štititi, vjerovatno će se plac pretvoriti u »zanosni prostor investiranja«. Ima takvih nagovještaja.
Subotički Paromlin
Željeznička pruga do Sombora je izgrađena 1869. godine kao dio pruge do Rijeke, znači ista destinacija, što je omogućilo prijevoz poljoprivrednih proizvoda do značajne morske luke. Četverokatni Paromlin je građen prije zagrebačkog, jer se na jednoj panoramskoj slici iz 1860. godine visoki dimnjak mlina uveliko dimi. Arhitektura je bila vrlo slična zagrebačkom objektu. Izgleda da su investitori nešto znali, jer je mlin podignut relativno blizu željezničkog kolodvora. Po mojim saznanjima nakon prestanka rada Paromlin je prenamijenjen za učiteljsku školu. Poslije II. svjetskog rata tu je smještena konfekcija Titovka, koja je kasnije ujedinjena u veliku »šivaonu« Željezničar, koja je radila uniforme za vojsku i željezničare. Po zamislima Generalnog urbanističkog plana centra iz 1964. godine odlučeno je da se grade dvije robne kuće, jedna na mjestu Mljekare druga na mjestu Paromlina. Radi prve, robne kuće Centar, porušena je barokna zgrada u kojoj je bila i najstarija kavana Mali mir, a radi druge, buduće RK Beograd, porušen je Paromlin. Na prosvjede zbog prvog rušenja jedan tadašnji »ugledni stručnjak« izjavio je da će: »svi ukrasi s fasade biti sačuvani i ugrađeni na fasadu Nove robne kuće«. Ova apsurdna izjava naravno nije ostvarena, jer tko će čuvati serijske gipsane odlivke kada se one po potrebi mogu vrlo lako ponovo izraditi. Sve u svemu, naši »stručnjaci« bili su aktivniji, ali tadašnji problem RK Beograd ostao je do današnjeg dana: nema prilaza vozilima za opskrbu i nema parkinga za kupce. Rješavanje zahtijeva temeljito rušenje povijesnog centra što se i provodi, bar po zamislima današnjih urbanista.
