Ludograd je bio naredna scenski ostvarena satira Matije Poljakovića koja žanrovski sukladno i dosljedno progovara o ljudskim slabostima, ukazuje na univerzalne probleme, tik uz bok Paru žutih cipela. I u ovoj je komediji riječ o fenomenu vlasti, o korupciji, poltronstvu, zatim o tzv. padu nagore, sve raširenijoj pojavi uklanjanja nepoželjnih s odgovornih mjesta tako što se šalju na još istaknutije položaje, čime se – po riječima Petra Šarčevića – »stvara jedan groteskni panoptikum«. Oko ove osnovne niti – piše (16. III. 1962.) u Subotičkim novinama Lazar Merković – »autor je stvorio čitav niz bolno smiješnih satiričnih scena (...) Pisac drame je vanredno efektno uspio obuhvatiti i literarno fiksirati one skrivene pokretačke poluge i mehanizme u nama, ljudima, u odnosima koji vladaju između ljudi, kao i u odnosima u izvjesnom društvenom sistemu«. 

Šarena vašarska groteska

Redatelj Mirko Huska, držeći se piščeve sugestije da se komedija igra prenaglašeno i raspjevano, »... ostvario je jednu izvanredno čistu i ujednačenu predstavu: likovi su se skladno kretali na sceni tumačeći ne tako lak tekst, koji je radi gradiranja radnje i atmosfere svojim slikovima, ponekad rogobatno, disonantno zvučećim tonom još više karikirao ionako smiješnu situaciju«. Ovom je režijom Mirko Huska »nadmašio samoga sebe«, njegova je dugogodišnja suradnja s autorom »okrunjena značajnim dostignućem« kao nadoknada za to što »već više od decenija probija led postavljajući na scenu djela Matije Poljakovića«. Ansambl je »ostvario njegove zamisli ne samo u pokretu, mimici, već i unutrašnjim doživljavanjem sadržaja komedije«.
Ovu predstavu, prikazanu na XII. Susretu vojvođanskih kazališta u Novom Sadu, drugačijom je vidio kritičar novosadskog Dnevnika (17. III. 1962.) potpisan inicijalima K. V. Po njemu, interpretacija se dramskog predloška sastojala u tome »što su se žive marionete u drečećim kostimima nadmetale u patetičnom izvikivanju svojih replika« kao nekada, vjerojatno, harlekini. I sve je to »bilo podignuto na pijedestal ‚poezije‘, jer (...) čule su se rime – ukoliko one uopšte imaju veze s poezijom«. 
Predstava u cjelini »pretrpana grotesknim pojedinostima, šablonizirana u isticanju (...) birokratije, nije nam pružila ni izbliza nešto od onoga što bi i mogla da donese na jedan sasvim drukčiji način, ukoliko je ovakvim tekstom uopšte i moguće stvoriti bilo šta od vrednosti«. 
Nakon dva ovakva, posve različita, pače i oprečna suda o viđenom na sceni, nije moguće oteti se dojmu kako su prosudbe obojice kritičara pretjerane i tko zna čime motivirane? Kritičaru Dnevnika iz nekog se razloga predstava učinila neutemeljenom. I, premda se ispostavlja kako je nezadovoljan režijskim i glumačkim scenskim učinkom – uznastojao je tekstu osporiti svaku kvalitetu, ne potrudivši se, ni shvatiti i prihvatiti – funkcionalnost »rima koje su se čule«, karikirajući ih, što je daleko od njihova dizanja na »pijedestal poezije«. Očito je nešto drugo: upravo se sami ocjenjivači nisu baš najbolje snalazili u prosudbi neupitne vrijednosti Poljakovićeva teksta, a koji je scenskim izvođačima nudio daleko više od onoga što su uspjeli iskoristiti. Kako, inače, objasniti tako golemu razliku u recepciji dviju sličnim postupkom pisanih i tematski srodnih komedija – Para žutih cipela i Ludograda? Ova je druga predstava, nedvojbeno, a posve neopravdano, ostala u sjeni one prve ili čak nedopustivo ispod nje. 
O još jednom Poljakovićevu humorističko-satiričnom tekstu – kolažu Naše i vaše zgode i nezgode nema dovoljno validnih podataka, čak je i datum premijere sporan. Prema sačuvanim plakatima premijera je navodno trebala biti 25. XI. 1962., a što spominje i Petar Volk u svojoj knjizi Pisci nacionalnog teatra dočim je stvarni datum praizvedbe bio 12. prosinca, što se može zaključiti iz kratkog teksta u Subotičkim novinama u kojem je registrirana ova izvedba: »Prekjuče, u sredu 12. decembra, na maloj sceni Narodnog pozorišta prikazani su šaljivi prizori sa ‚sigranjem, pivanjem, sviranjem i razgaljivanjem‘ pod zajedničkim naslovom ‚Naše i vaše zgode i nezgode‘ subotičkog, domaćoj publici vrlo dobro poznatog pisca Matije Poljakovića (Anonim, Subotičke novine, 14. XII. 1962.). Navedena su još samo imena izvođača – redatelja Mirka Huske i glumaca bez ikakve ocjene same predstave i njene scenske prilagodbe. 
Po svemu sudeći je premijera ovog, lokalnim ikavskim izričajem pisanog teksta (urešena aluzijama na mjesne probleme) – odgođena. Do toga je došlo i na intervenciju tzv. Ideološke komisije Kotarskog komiteta Partije, jer je jedan od sudionika u predstavi pronašao u tekstu neke »nezgodne aluzije«. Sugerirano je da se tekst »dotjera« i poslije gotovo neprimjetnog »poboljšanja« premijera je izvedena bez ikakve reklame i bila je popraćena – dojmljivo glasnom šutnjom. Ova je nemila epizoda, po svemu sudeći, prouzročila višegodišnju šutnju Matije Poljakovića. A nastalu je zavrzlamu, poput i u drugim prigodama prokomentirao na sebi svojstven način: »Kakav grad – takav i Shakespeare!«.