Kada se »u ono vrijeme« naručila kava bilo gdje u Subotici, podrazumijevalo se da se radi o crnoj kavi. Nisu se koristili današnji nazivi domaća, srpska, turska, jer jednostavno ekspres kave nije bilo nigdje. Osnovna podjela je bila na slatku, srednju, gorču i bez šećera (gorča – pola žličice šećera, srednja – 1 ravna žličica šećera, slađa – puna žličica šećera). Po nepisanom pravilu, između srednje i gorče rijetko kada je bilo neke razlike. Kvalitet kave ovisio je i od primjenjivanih pravila. Standard je bio, bolje reći normativ, da se od 1 kg mljevene kave pravi 120 kava ali kod nekih ugostitelja pravilo se i 160 (sic!). Postojala je i podjela na slabiju i jaču kavu. Zbog obilja taloga (saca) jaču kavu su zvali i »malteruša«. Najpoznatija »malteruša« bila je u restoranu na željezničkom kolodvoru, točnije u dijelu stojećeg bifea gde je bila i čekaonica. Pošto je bife radio cijelu noć, jedan kut gdje su rijetki poželjeli popiti kavu poneki su zvali »treznilište«. Poseban specijalitet, ne samo ovdje, bila je kava s limunom koja navodno trijezni! Prva ekspres kava iz automata (kafemata) se pojavila u baru robne kuće Standard, a kasnije u Maksimarketu i robnoj kući Centar.
Kava se služila u debljim keramičkim, prilično neinventivo oblikovanim tipiziranim bijelim šalicama, blago zaobljenim, koje su bile »dizajnirane« tankom kružnom linijom nešto malo ispod ruba šalice kao po pravilu plave boje, rjeđe zelene ili bordo, a isti dekor imao je i tanjurić koji su ugostitelji zvali podšalica. Služenje je ipak u boljim kavanama predstavljalo mali ritual: na tacni od mesinga, ili imitaciji mesinga, tzv. ajnceru, obavezno džezva za jednu šalicu kave, šalice s tanjurićem i u čaši »buriću« obično od vrlo krhkog stakla 1 dl vode, po želji »kisela« (standardne čaše za vodu od debljeg stakla, posebno dizajnirane, s vertikalnim »rebrima« postrance, relikt, tada, nepoželjnog građanskog stila, bile su izuzetno rijetke u Subotici, mogle su se naći kod Bódisa, koji je služio i bijelu kavu – tejeskávé. Jedno vrijeme bilo ih je i u tada kultnim slastičarnama Dubravka i Triglav, obje u društvenom vlasništu. U isto vrijeme u slastičarni Virág u Segedinu to je bio podrazumijevani standard. Konobar je uz uljudan upit kome ide srednja, kome gorča, itd., vještim horizontalnim kružnim pokretom suprotnom od pravca kretanja kazaljke na satu nekoliko puta vrtio džezvu s kavom desnom rukom i polako sipao kavu u šalicu i stavljao pred gosta. Međutim, u većini lokala samo su »tutnuli« kavu pred gosta.
Iako je bilo pakiranja s unaprijed mljevenom kavom, kava se prodavala uglavnom u zrnu a svaka prodavaonica je imala mlin za kavu – milina za osoblje prodavaonice jer je prilikom mljevenja u mlinu ostalo bar za jednu kavu. Najcjenjenije vrste bile su Frank (Zagreb), Minas (Centroprom, Beograd), Bar kava (Droga, Portorož) i zbog cijene Rio (šverc iz Mađarske). Jeftinije vrste s dobrom prođom u Subotici bile su HK (Horgoška kafa) i Moto kafa.
Ako se neka mjesta u Subotici mogu nazvati kultnim za ispijanje kave, onda su to bile hotel Patria u prijepodnevnim satima gdje su obavezno svakodnevno dolazili umirovljenici, vojna lica, društveno-politički radnici i naravno DB kao i brojni komercijalisti (ali rijetko tko je od komercijalista pio kavu), Bódis (gimnazijalci), Triglav (na neki način ekskluziva zbog gimnazijalaca i studenata), Pelivan (učenici srednje ekonomske škole), Dubravka (prava »narodna« slastičarna za sve građane) i Mala bašta koju su svi zvali Elza (uglavnom mješoviti mladi svijet srednjoškolskog i studentskog uzrasta).
Atila Dunđerski