»Ja sam Stjepan Bašić iz Novog Sada, po vokaciji sam glazbenik. Završio sam Glazbenu akademiju. Bio sam solo klarinetist Vojvođanske filharmonije i Vojvođanske opere, a sad sam jedini profesionalni sokolar na Balkanu«. Tako je Stipe opisao sebe. Klarinet rijetko uzima u ruke, ali je sretan na svom imanju na periferiji Novog Sada, okružen bićima za koje zna da su bila vrijedna promjene životnoga stila. 
Ovaj šezdesettrogodišnjak ispunio je svoje dječačke snove, okružen životinjama, od kojih na visoko prvo mjesto stavlja sokolove. Jedan je od osnivatelja Sokolarske udruge Nobilis ars (lat. plemenita umjetnost) i njezin tajnik. Pokušao nam je dočarati svoju fascinaciju sokolovima. Za sokolove i sa sokolovima treba živjeti – to je njegov recept. 

Strast

Stjepan kaže da nije počeo držati sokolove da bi zarađivao na tome, te da je imao vrlo uspješnu glazbenu karijeru. 
»Sokolara u Jugoslaviji, na početku organiziranog (tada još nereguliranog) sokolarstva bilo je svega trojica: Saša Pavlović iz Paraćina, Tibor Buza iz Sente i ja. Tibor je prve sokolove uvezao iz Italije prije više od 20 godina. Kada sam otišao kod njega i vidio ih, ostao sam hipnotiziran. Do tada sam vidio samo prepariranog sivog sokola«, kaže Stjepan i objašnjava svoje oduševljenje sokolovima u prirodi, koja nije manja nego strast za brigom o pticama na uzici i u volijeri.
»Kada sam bio školarac, vidio sam u Ilustrovanoj Politici fotografiju sokolara koji je držao sivog sokola. Nju sam čuvao u svojim knjigama i svaki dan bar jednom je pogledao. Tu je započela strast, koja mi je možda u genima, i ona me neće nikada napustiti. Promatram s divljenjem divlje sive sokolove i dalje uživajući u njihovom ponašanju i društvenosti u prirodi. Prođu me žmarci u tim trenucima na isti način kao i davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada sam potajno gledao onu fotografiju sokolara i njegove ptice skrivene među stranicama mojih udžbenika.« 
Na klasično novinarsko pitanje zašto sokolovi i ptice grabljivice, te otkud ljubav prema njima, Stipe oduševljeno objašnjava osjećaj koji ga obuzme kada ptice, koje pripadaju nebu, može gledati svaki dan. »I divlje i ove ptice u mojem dvorištu su moje, a ja sam njihov«, sažima on u jednu rečenicu svoju životnu filozofiju. 

Sokol je najbrža ptica u prirodi

»Sivi sokol je vrlo efikasan lovac. Križam i stepske sa sjevernim sokolovima, a njihove hibride sa sivim sokolovima, jer imaju poželjne osobine za lov. Križanci stepskog i sjevernog sokola su vrlo inteligentne ptice koje vole sokolara. Kada se oni križaju sa sivim sokolom, dobiju se najbolje osobine sve tri vrste u jednoj ptici: ubojitost na sivog, a ljubav i privrženost prema čovjeku od križanca stepskog i sjevernog sokola. Takav sokol je vrlo krupan, a posebno mi je drago što mogu odgojiti, inače cijenjene, vrlo tamne ptice, budući da posjedujem ženku čiji je otac tamni sjeverni sokol. Hibridi su jalovi. Sokolarske ptice ne mogu ni pobjeći, jer svatko lovi s pticom koja nosi na sebi satelitski odašiljač i prati se, te nema bojazni da će se, kako zaštitari prirode tvrde, ove ptice spariti s divljim pticama i genetski pokvariti njihove populacije. Bilo je puno optužbi da s kolegom švercam sokolove u UAE i prodajem ih po cijeni od 50 tisuća eura po primjerku arapskim šeicima. Ni jednog šeika do sada nisam ni vidio, a kroz aerodrome ne mogu švercati sokolove, već ih samo legalno prenijeti, uz CITES dozvolu«, kaže Stjepan.
 
Prepoznato u zakonu, međunarodno zaštićeno

»Sokolarstvo je prepoznato u Zakonu o divljači i lovstvu iz 2010. godine, gdje se kaže da je ‘sokolarenje način lova divljači sokolima ili drugim pticama grabljivicama u lovištima gdje je takav lov predviđen lovnom osnovom’. Profesionalni ornitolozi, kao i predstavnici Lovačkog saveza Srbije, sudjelovali su u osnivanju naše Udruge Nobilis ars, a 2005. ona je primljena i u IAF (Međunarodnu sokolarsku federaciju). UNESCO je sokolarstvo stavio pod svoj patronat kao sportsko, kulturno i viteško naslijeđe«, kaže Stjepan Bašić. 
Stipe je s nama podijelio i svoje ogorčenje današnjim lovstvom i klasičnim lovcima. Kaže da je puška potisnula sokolarenje, kao najprirodniji način lova, jer kod sokolarenja jednaku šansu ima i lovina i lovac (ptica grabljivica). 
»Nema ranjene divljači: ili je uhvaćena ili je pobjegla. Životinje koje su izmakle sokolu i treba da ostanu u prirodi, jer su snalažljive, inteligentne i svoje gene će prenijeti na potomke. Sokol ulovi uglavnom bolesne ili na drugi način biološki nespremne ptice. Treba uvijek računati na to da sokolarske ptice nisu u prirodnoj kondiciji, jer veći dio vremena provedu na stajalicama i ne love kao one iz prirode. Sokolovi su vrlo inteligentni, kao i svi predatori. Sokol s visine odabere pticu koju će loviti, i to onu koja je bez perja na pojedinim dijelovima tijela ili onu koja se se izdvojila iz jata. Golubari mi tada kažu: ‚sokol mi je ubio najboljeg goluba‘. Nije, ubio ti je najgoreg, koji nije izdržao pa se izdvojio iz jata! U prirodi sokola je da jednostavno ubija svoj plijen, pa tako i ljubimce golubara«, objašnjava Bašić.
On kaže da sokolarstvo traži lovište puno divljači. U lov se vode i psi ptičari, i to poenteri ili engleski seteri. 
»Skupina sokolara dogovori redoslijed letenja ptica. Svi su s pticama u rukama, ali te ptice koje ne love imaju kape na glavama da se ne bi uznemiravale i trošile energiju. Idemo pješice, i nakon što pas markira lovinu, sokolu se skida kapa i konopac, on polijeće na visinu do 150 metara i strmoglavljuje se na plijen koji u međuvremenu polijeće ili istrči ispred psa. Nije uopće bitno hoće li uloviti plijen, jer ne idemo loviti meso, za razliku od lovaca. Suvremeni užurbani lovci daleko su od prirode. Kod sokolara je to drugačije – lovi se mirno i staloženo, radi ljepote lova«, kaže Stjepan. 
On dodaje da se nakon lova sokol pušta da zadovolji svoje lovačke nagone, ali samo u određenoj mjeri, jer obrok dobije kasnije od sokolara. On ostavlja ulovljeni plijen i skače na rukavicu sokolara, koji mu stavlja kapicu na glavu kako bi nastupio sokolar koji je idući na redu.

»Čiste« objekte od jata nepoželjnih golubova

Trenutačno Stipe drži 22 sokola. Uglavnom su to matične ptice koje će se uskoro pariti. 
»Higijena u njihovim volijerama je jako važna radi zaštite od bolesti, kao što je važno i da ptice jedu zdravu hranu. Jedu svježe ulovljen plijen. Kako bih nabavio dosta golubova, čistim od njih mlinove, farme, skladišta i pekare, gdje su nepoželjni. Sokolari u Srbiji se bave i biološkom zaštitom objekata. Primjerice, hale za zrakoplove na surčinskom aerodromu redovno nadzire harrisov jastreb, koji je u vlasništvu jednoga kolege, i odatle tjera nepoželjne ptice. Takav vid zaštite od ptica-plijena pomoću grabežljivaca kojih se ove plaše mogao bi se proširiti i postati redovan kod, primjerice, uzgajivača višanja i malina, čije zasade u velikom broju napadaju čvorci, čineći ogromne gubitke«, kaže Stjepan. 
Držanje sokolova, koji su zaštićene životinje, a posebice njihova prodaja je djelatnost koja je regulirana strogim zakonima i međunarodnom CITES konvencijom. 
»Ni za koga od nas koji držimo sokolove ne postoji nikakva prijava da smo prekršili zakone u bavljenju našim poslom. Redovno nas nadgledaju inspekcije zaštite okoliša. Nije mi jasno zašto se onda stalno sumnjičimo. Puno sam investirao u sokolove, u odgajivačnicu i u njezinu registraciju, koja je trajala 18 mjeseci zabušavanja administracije, a za to vrijeme sam ih posjetio preko 60 puta. I dalje na njihove odgovore na zahtjeve za izvoz sokolova čekam više mjeseci. CITES konvencija o međunarodnoj trgovini zaštićenim vrstama (Washingtonska konvencija), koju je potpisalo 129 zemalja svijeta (SR Jugoslavija 2001. godine) nikad nije zabranila prekogranični promet vrsta, nego ga želi regulirati.«
Stjepan Bašić je sa svojim pticama redoviti gost smotri sokolara u Hrvatskoj. Smatra da tamošnji kolege imaju daleko bolje mogućnosti za organiziranje smotri, lovova i natjecanja, te da su po znanju korak naprijed u odnosu na sokolare u Srbiji. 
Marko Tucakov