Ne zadugo nakon premijere Para žutih cipela – pod dojmom predstave kazališni se svijet (i ne samo on), rascijepio »na dvi, na tri pole«. Kritičari su ovo djelo Matije Poljakovića gotovo beziznimno ocijenili vrlo visokim dometom, itekako značajnim i gledateljevoj pozornosti preporučljivim, pače dragocjeno važnim prinosom suvremenoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Režijska postavka Petra Šarčevića također je odlično ocijenjena, od inventivne do u najmanju ruku – uspjele inscenacije. Nisu prošli nezapaženo ni kostimi Ike Škomrlj obligatno hvaljeni, (nasuprot svih ostalih kojima su u partijskom Komitetu objasnili – kako stvari stoje).  
Izdvajamo nekoliko zasluženih pohvala na račun predstave, primjerice prikaz Miodraga Kujundžića u Dnevniku, ili neskrivenu ponesenost D(ér) Z(oltána) u tjedniku na mađarskom jeziku Hét Nap, koji osobito ističe inventivnost redatelja za svaku scenu »izrađenu brižljivo do u detalje, s mnogo duha«. A kritičar beogradskog NIN-a, premda poslovično nepotpisani, ipak svima dobro znani stalni kazališni recenzent ovog tjednika Bora Glišić, bilježi: »Poljaković je napravio parafrazu Napoleona, jer svi mi nosimo u ruci bič nasilnika... A prikazujući to on završava svoju dramu čaplinovskom tugom koja poetski izvire iz satire i moderno iskazivanje svega toga bez povinovanja šablonima – tri su izuzetna kvaliteta ovog Poljakovićevog djela«.

Udar na manu, suvremenu i vječnu

Par žutih cipela prikazan je i na gostovanju subotičkog kazališta u Zagrebu, 17. veljače 1960., na sceni Zagrebačkog dramskog kazališta. Osvrte na predstavu donijelo je više listova, a prikazana je i na radiju. Tako visokotiražni Večernji list konstatira da subotičko kazalište za svoje gostovanje u Zagrebu »nije moglo izabrati pogodniju predstavu nego što je ‚Par žutih cipela’«, satira što »udara na manu koja je suvremena i vječna«. Ona »čas na terenu realnosti, čas stilizirana i poetična (...), često pogađa svoju metu«. Kao i djelo, »zanimljiva je bila i izvedba gostiju: ona je pokazala moderan stil glume u ovom malom kazališnom ansamblu, suvremenu inscenaciju i veoma funkcionalnu scensku muziku«. Kritičar [Grgičević, M., Zagreb, 1960. II., 19.] također ima i zamjerki, prigovarajući neujednačenosti i u režiji i u glumi, »koja se kretala od groteske i pantomime do potpunog scenskog realizma«, ali »sve to ipak nije mnogo umanjilo uspjeh ove predstave u cjelini«. Recenzentica Vjesnika Ljerka Krelius [Zagreb, 1960., II., 20.]  ističe »nesumnjivi satirički talent autora«, pa drži da djelo »znači i osvježenje i domet u našem domaćem dramskom repertoaru«. Stoga se predstavu u cjelini može ocijeniti »kao simpatična, s nekoliko zaista uspjelih scena«. Dočim Olga Vitez [Studentski list, Zagreb, 1960. II.] piše da je pred gledatelje dospjela komedija protkana prefinjenom tugom budući da je redatelj imao na raspolaganju vrstan ansambl s kojim je pružio pomalo grotesknu satiru, koju gledatelj može pratiti s velikim zadovoljstvom, a Car, D. [Telegram, Zagreb, 1960. III.] smatra da je subotičko gostovanje samo povod za razmišljanje o neveseloj kadrovskoj situaciji u većini naših kazališta, te gostovanje ocjenjuje kao »simpatično, ali ne i impresivno«. Nesumnjivi teatarski znalac Branko Hećimović za slušatelje Radio Zagreba Poljakovićev tekst ocjenjuje izvanrednim djelom. Što više, drži da je »po svom karakteru gotovo izuzetna pojava u našoj suvremenoj dramskoj literaturi«. Razmatrajući učinak redatelja Petra Šarčevića zapaža  njegovu dovitljivost i duhovitost, a od glumaca se po njemu naročito istakao Geza Kopunović.
 
O predstavi se očitovala i Ideološka komisija CK Srbije
 
Predstava Par žutih cipela nije unijela samo neočekivanu živost među gledatelje i kritičarsku svitu, već je i uzdrmala i službenu ideološku svojtu, »pogodivši ju u sridu«. Naime, početkom 1960. godine na sjednici Ideološke komisije CK Srbije, nakon uvodnog izlaganja Dušana Popovića o problemima u kulturi, razmatrana je navodno načinjena pogreška u slučaju repertoarskog odabira komada što ju  je načinila uprava subotičkog kazališta kada se odlučila postaviti na scenu idejno problematično djelo, čiji već naslov asocira na neke pojave i događaje u Mađarskoj (misli se na zbivanja nakon 1956.), što može negativno utjecati i pridonijeti čak i pogoršanju odnosa sa susjednom zemljom. Na kraju je stanoviti Popović ocijenio upitnim »umjetničke i ideološke kriterije osoba odgovornih za repertoar«, pozivajući kulturne djelatnike na »veću budnost«. 
Popoviću je smjesta replicirao prof. Josip Buljovčić, ocijenivši posve neutemeljenom tvrdnju o bilo kakvoj društvenoj opasnosti tragom izvedene satire Matije Poljakovića, budući da ni nakon više mjeseci od premijere i desetak prikazanih predstava nema ni nagovještaja da bi ona mogla prouzročiti bilo kakve probleme. Naprotiv, može se reći da je svaku izvedbu publika primila s odobravanjem, a u kritikama dominiraju pozitivne ocjene [Buljovčić, J. Subotički kazališni zapisi, Zagreb, 2008]. Premda nisu nastupile nagoviještene posljedice, predstava je »tiho i lagano završila svoj scenski život«. Očito političarima nisu smetale samo »žute cipele« kao simbol moći, već nadasve snažan antibirokratski naboj ovog hrabrog, a umjetnički majstorski napisanog teksta Matije Poljakovića.