Fotografija je snimljena 1934. ili 1935. godine u Sonti. Druga osoba koja stoji, nama s desne na lijevu je Pavka Pejak, Čulina (1919. – 2007.). Tu je još djevojka, a udala se sa šesnaest godina. Druge dvije osobe za sada ostaju nepoznate.
Ove djevojke se nisu odijevale ovako u cijelosti. Obukle su se u materina »ruva« i »naslikovale« da ostane za spomen. Njihovo oglavlje je ono najbitnije na ovoj snimci. Naime, ovakvo oglavlje više nitko ne nosi, i u Sonti više ne postoji ni za izložak. Za nazivom ove, ustvari vlasulje, sam tragala devet godina ispitujući mještane. Imala sam samo jednu osobu koja je tvrdila da se ovo zove košarke. Nitko u Sonti osim nje nije mi mogao potvrditi naziv i slučajan susret s osamdesetdevetogodišnjim starcem mi je potvrdio i riješio zagonetku. Sjedili smo u našoj župi na proslavi starih, bolesnih i nemoćnih, nas pedesetak. Izvadila sam ovu fotografiju i pokazivala redom. Nitko nije znao, a starac do mene je rekao: »Ta, kako ne bi zno! Pa, to su košarke«.

Vlasulje

Ova vlasulja je napravljena od prirodne, odrezane kose. Prije su žene u Sonti većinom imale jako kvalitetnu kosu koja im je prosto smetala bilo da naprave »kukulj od uva do uva«, koji su nosile samo djevojke ili pravi »kukulj« koji su nosile udane žene ispod marame. Obje vrste »kukulja« su punđe. Pošto je bilo viška kose, izrezivale su je na potiljku do same kože glave i vadile pramen u cijeloj dužini kose. Odrezani dio su uplitale u viticu, rep, pa ili su je zadržale za svoju obitelj ili su je zamijenile za kakav komad odjeće (»pregač«, marama...) ili za materijal koji se koristio za ručni rad ili čak i za hranu (rajčicu, grah i sl.) ili su viticu prodale. 
Ta se vitica pribavljala i onda kada je djevojka ili žena imala slabu kosu i nije mogla postići željenu formu punđe. Tad se umetala u osobnu punđu i tada se nazivala »cop«.
»Ima slabu kiku, al‘ cop je popravijo kukulj«, znale su reći žene.
Od odrezanih vitica žene su pravile i ovu vlasulju, košarku. Dok su plele vitice, pomalo su mazale kosu sa smješom čađi i svinjske masti. Tako je kosa bila podatnija, tamne boje, što je bilo jako moderno, i vrlo sjajna, a što je vrlo bitno mogla se dugo očuvati, jer je ovako bila zaštićena od kukaca. Tako pripremljene vitice su se savijale prema unutrašnjosti, tj. ka glavi i licu. Sve je bilo povezano nevidljivim koncem i ličilo je na kapu. Od kreativnosti osobe koja je pravila košarku ovisilo je kako će ona izgledati. Mogla je biti od vrlo sitnih prepletaja u vitici do krupnih. Oko čela su se također ispletale male vitice koje su itekako izražajno djelovale na ljepotu i oblik lica.

Uobičajeno posuđivanje

Košarke su se čuvale u kovčezima gdje su »posvečana ruva«, skupa s ostalim dijelovima narodne nošnje. Muški članovi obitelji, ili rođaci koji su bili spretni u obradi drveta, pravili su model glave na koju bi se stavljala košarka i tako čuvala prekrivena s kakvim finim, ručno izrađenim i ukrašenim »tarkom«, tj. ubrusom. Ovo je bilo oglavlje samo za djevojke. U to vrijeme udane ženske osobe su nosile kapicu. Pošto nije svaka obitelj imala košarke, vlasulja se posuđivala kao i svi drugi dijelovi narodne nošnje. Tada to nije bila nikakva sramota. Bilo je uobičajeno posuditi cipele, »pregač« ili bilo što drugo od nošnje, jer se različito odijevalo u različitim prilikama i teško je bilo imati baš sve oblike nošnji. Posuđena nošnja se odmah vraćala nakon nedjeljnoga ručka, ako je to bilo posuđeno za crkvu, odnosno i najčešće za misu. Košarke su se nosile još i tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, sudeći po sačuvanim fotografijama.  
Vremenom se iz narodne nošnje izgubila i marama oko vrata i ukras na grudima koji je ličio na torbicu. Marama je bilo dvije vrste. Jedne su bile od čiste svile i imale su kratke rese (prva osoba koja stoji, nama s lijeva na desnu) i od tanjeg kašmirskog štofa, delina, s dužim resama koju nosi Pavka. Ona je odjevena u šarenu suknju od samta, a pripasala je pregaču koja se zove »bošča«. Ručno je izatkana od šarene domaće vune, također ručno predene i farbane prirodnim bojama od raznoga bilja. Osnova je od višeslojnih pamučnih vlakana, a potka, »pučica«, od vune.
Fotografiranje je tada bilo dosta skupo i očeve se moralo nagovarati da se isprse, ali kao što vidimo, koji otac može odoljeti ovako lijepim kćerima, a da se ne »naslikuju«?  
Ruža Silađev