Prosvjeduju ovih dana mještani sela Stanišić i to, vjerovali ili ne, zbog knjiga i knjižnice. U vremena kada su prosvjedi i zbog (uvjetno) mnogo važnijih stvari od knjige postali prava rijetkost, ovaj prosvjed  nada je da ljudi još imaju snage, volje i hrabrosti kazati i pokazati što im smeta, što ih tišti, što bi željeli promijeniti. A mještani Stanišća htjeli bi tako malo – da njihova knjižnica radi dva puta na tjedan. Pomirili su se nevoljno s racionalizacijom i time da su sve seoske knjižnice, pa i njihova, ostale bez stalnog uposlenika i da će knjige posuđivati i vraćati samo dva puta na tjedan. A onda im je ukinuto i to. Od polovice prosinca vrata knjižnice su zamadaljena. Odlučni su da se ne mire s tim, jer smatraju da je i dostupna knjiga jedna od civilizacijskih tekovina. Svakome. Bez obzirao živio on u gradu ili na selu. Očekivano, ovaj prosvjed nije prošao bez medijske pažnje. I opet očekivano – bez politizacije. (Opet) Očekivano, organizatori prosvjeda optuženi su da se zapravo ne bore za seosku knjižnicu već da vode političku kampanju. I to upravo od onih koji kadruju i kadriraju u knjižnici. Umjesto isprike, ili barem obrazloženja, sve se svrstava u političku borbu. I (po svaku cijenu) obranu plijena dodijeljenog u kadrovskoj kombinatorici.
Iskreno, kako je krenulo ljude će biti strah i da ujutru primijete  kako je tmurno i depresivno vrijeme, kako je kruh u lokalnoj pekari danas nepečen, kako je kasirka u novom trgovinskom lancu neljubazna,  jer i to se može pripisati onima koji vode političku kampanju. Pa će vas (ne daj, Bože)  netko optužiti da vas plaća taj i taj, da ste u kampanji za račun toga i toga, a protiv toga i toga. Stoga je najbolje – jezik za zube. Što će vam da vas povlače kroz (političko) blato? Umjesto toga pametnije je uzeti dobru knjigu u ruke. Naravno, pod uvjetom da niste iz Stanišića i da knjižnica u mjestu gdje živite radi. Knjige (još) nisu zabranjene. 
Z. V.